• MNE
  • ENG
13.Novembar.2018
Dr Savo Kentera za Il Nodo di Gordio

You are here

Home / Dr Savo Kentera za Il Nodo di Gordio

Dr Savo Kentera za Il Nodo di Gordio

KENTERA, PREDSJEDNIK ATLANTSKOG SAVEZA CRNE GORE, GOVORIO JE O PREPREKAMA NA CRNOGORSKOM PUTU U NATO

 

Crna Gora je 5. juna zvanično postala 29. članica Atlantskog saveza i na taj način potvrdila svoju posvećenost promovisanju demokratskih vrijednosti i pružanju doprinosa međunarodnoj stabilnosti i miru. Dr Savo Kentera, predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore, govorio je o preprekama koje je Crna Gora imala na putu u NATO, o ključnoj ulozi koju ova mala država ima u oblasti Evro-atlantskih integracija i o tome koliko su NATO i Evropska unija neophodni za stabilnost na Balkanu.

 

Da li možete ukratko da objasnite kada je Atlantski savez Crne Gore osnovan i za koju se ideju zalaže?

 

Atlantski savez Crne Gore je osnovan u oktobru 2006. godine, iako ideja za koju se zalaže potiče još od 2004. godine. Međutim, s obzirom na to da je tada još uvijek postojala Državna zajednica Srbija i Crna Gora, a shodno pravilima Svjetske organizacije atlantske povelje (ATA), u jednoj državi može postojati samo jedan savez (koji se tada nalazio u Beogradu), nije postojala mogućnost da se on osnuje i u Crnoj Gori. Umjesto toga, osnovan je Centar za međunarodne odnose, koji je prethodio Atlanstskom savezu, jer se bavio svim onim pitanjima kojima se Savez danas bavi. Nakon obnavljanja nezavisnosti, stvoreni su uslovi za njegovo osnivanje i u decembru te godine smo postali član ATA-e. Nije bilo lako osnovati Savez koji je trebalo da se zalaže za crnogorsko članstvo u NATO, ako uzmemo u obzir to da je ova država nekoliko godina prije toga bombardovana od strane pomenute organizacije. Naravno, mnogi su bili skeptični i po pitanju same potrebe za osnivanjem Saveza. Međutim, zahvaljujući velikoj posvećenosti i upornosti, uspjeli smo da stvorimo kredibilnu organizaciju koja je deset godina kasnije uspjela da ostvari svoj cilj.

 

Kada je započeo proces integracije Crne Gore u NATO i koje su bile glavne prepreke na tom putu?

 

Na prvoj konferenciji povodom Evro-atlantskih integracija Crne Gore, koja je organizovana 2006. godine, prisustvovalo je svega dvadeset ljudi. To su uglavnom bili pojedinci koji su stvarno vjerovali u tu ideju, kao i mali broj ljudi iz institucija. Plan je bio da se posjete sve opštine i da se sprovede takozvana “kampanja od vrata do vrata”, u cilju informisanja građana o svim prednostima i mogućim nedostacima koje čanstvo u NATO podrazumijeva. Do tog trenutka, sve što su građani Crne Gore znali o NATO bilo je to bombardovanje iz 1999. godine. Ti počeci se vjerovatno mogu najbolje opisati kroz posjete sjevernom dijelu zemlje, čiji su se stanovnici snažno protivili članstvu. Tadašnji ambasador SAD-a i određeni generali američke vojske koji su učestvovali u operacijama bombardovanja su obavljali posjete sa nama, kao i neki ljudi iz regiona (Hrvatske, Slovenije, Republike Srpske, pa čak i Srbije). U početku, razgovori su bili napeti. Konferencijske sale su bile ispunjene ljudima koji su bili protiv ili koji još uvijek nisu imali jasan stav o NATO. U svakom slučaju, preovladavali su oni koji su se protivili. Bez obzira na to, odlučili smo da ispričamo našu stranu priče i da vidimo kako će ljudi reagovati. Vedra strana ovih diskusija se ogledala u činjenici da su nam, na kraju tih sastanaka, čak i najveći protivnici ideje prilazili, rukovali se sa nama i govorili da smo uvijek dobrodošli da sa njima razgovaramo na takav način: otvoreno, iskreno i ne pokušavajući da sakrijemo šta se stvarno dogodilo 1999. godine. Posvetili smo se tome da stvari prikažemo onakvim kakve jesu i da na taj način dozvolimo ljudima da sami odluče šta je u njihovom najboljem interesu. Nakon nekoliko godina i velikog broja kampanji širom Crne Gore, situacija se značajno promijenila. Ne kažem da smo uspjeli da promijenimo mišljenje svih ljudi, ali smo uspjeli da ih podstaknemo da razmišljaju o tome šta treba da urade za svoju državu, za sebe i za svoje potomke. Da li se, u donošenju odluka, treba voditi osjećanjima ili razumom? Danas, deset godina kasnije, mogu da potvrdim da smo uspjeli i da smo ovu ideju približili ljudima. Jedan dio se još uvijek protivi i to će uvijek tako ostati. Mada, to nije ništa neobično, s obzirom na to da čak i u državama članicama NATO i u najvećim demokratijama postoji taj procenat (to je uobičajeno za demokratije, svako ima pravo na slobodu mišljenja, ali u isto vrijeme mora da prihvati činjenice). Očekujem da će se broj pristalica povećati kada Crna Gora postane punopravna članica NATO. Postoji neko tipično ponašanje koje je oduvijek karakteristično za naš narod – mi smo nacija koja voli pobjednike i uvijek ćemo se pokloniti samo pobjednicima. Ako samo pogledate onu godinu uoči referenduma iz 2006. godine, vidjećete da je bio vrlo mali procenat onih koji su podržavali nezavisnost. Danas je taj procenat značajno veći iz jednostavnog razloga što su ljudi prihvatili činjenicu da žive u nezavisnoj Crnoj Gori. Tvrdim da će se, kroz godinu dana ili dvije, isto dogoditi sa NATO članstvom i da će ljudi razumjeti sve koristi koje od tog članstva mogu imati.

 

Koje su to koristi koje donosi pridruživanje Alijansi? Kako će pristupanje NATO uticati na procese demokratizacije i konsolidacije vladavine prava u zemlji?

 

Bezbjednost je zasigurno jedna od najvećih prednosti ako uzmemo u obzir činjenicu da se mi, kao država, ne možemo sami odbraniti. Ovo ne važi samo za Crnu Goru, već i za mnoge veće države, jer se današnje prijetnje znatno razlikuju od onih iz 20. vijeka. Ključno rješenje za našu državu je privlačenje stranih, održivih investicija i zdravog kapitala sa Zapada, što je neophodno za upravljanje privredom i proizvodnjom. Potrebno je da investitori uvide da je Crna Gora bezbjedna i stabilna država, da je region stabilan i da oni mogu da zaštite svoja prava pred državnim institucijama. Upravo to će, jednim dijelom, članstvo u NATO donijeti. Kažem jednim dijelom, jer je za postizanje tog cilja neophodan još jedan korak, a to je članstvo u EU. Činjenica je da su to dva komplementarna procesa i da će kroz ispunjavanje uslova za članstvo u NATO već biti sprovedeno 80% reformi EU. Ostaće 20% tehničkih i administrativnih pitanja, zbog komplikovanog procesa pristupanja. Ja iskreno očekujem da ćemo, nakon pridruživanja NATO, početi da radimo na kvalitetu, a ne kvantitetu reformi sprovedenih u oblasti vladavine prava, poštovanja ljudskih prava, zaštite drugih država i pojedinaca, sudske pravde. To je, naravno, kontinuiran proces i građani Crne Gore ne bi trebalo da očekuju razvoj turizma i porast investicija već u narednoj godini. Međutim, siguran sam da će Crna Gore, kroz tri do pet godina, uspjeti da vidi sva dejstva NATO članstva, kao i da se još više približi Evropskoj uniji.

 

Koji su nedostaci NATO?

 

Po mom mišljenju, najveći nedostatak NATO je prilično kompleksna birokratija, odnosno nemogućnost da se izuzetno važne odluke donesu u kratkom roku. Često smo, kroz istoriju, bili svjedoci toga – NATO nije bio u mogućnosti da odreaguje brzo upravo zbog sporih birokratskih procedura. Određene stvari sporo napreduju jer se sve NATO odluke donose konsenzusom. Ovo nije dobro i po mom mišljenju, NATO treba da se promijeni u tom pogledu. Smatram da bi uvođenje dvotrećinske većine glasova značajno povećalo njihovu efikasnost. Alijansa ne smije da oklijeva, naročito ne u kriznoj situaciji. Niti NATO smije dozvoliti da bilo koja država dovede u pitanje članstvo druge države u Alijansi (u slučaju da ona ispunjava sve potrebne uslove za pristupanje) zbog njihovih neriješenih bilateralnih pitanja. Mislim da su to najveći nedostaci NATO i vjerujem da su potrebne reforme kako bi se povećala njegova efikasnost.

 

Da li se može napraviti analogija između Crne Gore i Ukrajine po pitanju uticaja Rusije u zemlji i regionu?

 

Često čujem pretpostavke da Rusiji smeta NATO proširenje prema Istoku, jer se na taj način Alijansa širi do ruskih nacionalnih granica – a u tom kontekstu se često pominje Crna Gora. Takva pretpostavka nema smisla, s obzirom na to se Crna Gora ne graniči sa Rusijom, niti se nalazi na Istoku. U tom smislu, ne može se povući paralela između Crne Gore i Ukrajine. Jedina paralela koja se može povući jeste činjenica da jedan dio crnogorskog naroda živi u mitu o bratskim odnosima sa Rusijom i Rusima, a to na neki način preovladava i u Ukrajini, s obzirom na njihove istorijske veze. I to je jedina sličnost, sve ostalo se značajno razlikuje. Niti je proširenje NATO ka Crnoj Gori prijetnja Rusiji, niti na taj način NATO dolazi do nacionalnih granica Rusije – osim ako Rusija ne smatra da su njene granice ovdje, pa smo je na taj način ugrozili ulaskom u NATO. Rusija mora da shvati da NATO vodi “politiku otvorenih vrata” i da države koje nisu njegove članice ne treba i ne smiju da se miješaju i utiču na proces integracija. Crna Gora je u stvari pravi primjer na kojem su NATO i SAD pokazali da se treće zemlje nikad ne smiju miješati. Rusija je naš put ka NATO u više navrata dovela u pitanje kroz sprovođenje brojnih javnih i tajnih aktivnosti, ali, na sreću, nije uspjela u tome. Crna Gore se, još jednom u istoriji, našla u fokusu velikih sila, ne zbog njene pretjerane važnosti, već zbog pitanja preovladavanja interesa u regionu. NATO je pobijedio i Rusija mora da shvati da je vrijeme da prestane da se miješa i pusti države koje teže NATO članstvu da same biraju svoj put.

 

Kako politika vojne neutralnosti Srbije utiče na ulogu koju Crna Gora ima u regionu, naročito kada su u pitanju Evro-atlantske integracije?

 

Na osnovu izvještaja visokih zvaničnika EU i na osnovu činjeničnog stanja, Crna Gora je lider u regionu kada su u pitanju EU integracije i uopšte, kao država koja teži nekom poboljšanju. Danas više nije moguće ostati neutralan u tradicionalnom smislu i čak su i zagovornici vojne neutralnosti svjesni da to nije održivo. Naročito u slučaju Srbije, gdje je nemoguće ispuniti tri glavna preduslova za neutralnost: istorija (neutralnost nije moguća ako uzmemo u obzir turbulentnu prošlost ovog regiona), geografski položaj (Srbija je na raskrsnici na Balkanu i njen je položaj previše važan da bi oni mogli ostati neutralni) i na kraju, međunarodna zajednica mora da posmatra državu kao neutralnu, što, u slučaju Srbije, teško da će se dogoditi. Da li se može pričati o neutralnosti ako Vojska Srbije 98% svojih vojnih vježbi obavlja zajedno sa Amerikancima i prema NATO standardima? Da li vojna neutralnost podrazumijeva učestvovanje u određenim misijama? Ne mogu da se složim sa tim pristupom. U stvari, smatram ga automatskom klasifikacijom i biranjem strana. Vjerujem da je taj koncept neodrživ i da će Srbija ubrzo morati da bira, baš kao što je i Crna Gora nedavno. Zvanično, put Crne Gore ka NATO je započeo 2006. godine, ali smo tek nakon dvije, tri godine počeli da preduzimamo stvarne korake kako bismo ispunili potrebne kriterijume za članstvo. Ista sudbina očekuje i Srbiju, jer će na kraju politička elita odlučiti da objasni i objavi građanima šta je u njihovom najboljem interesu i doći će vrijeme kada će morati da izaberu između te dvije strane. Odigraće se velika bitka zbog toga i pitanje je čiji će interesi na kraju preovladati, s obzirom na to da će Rusija sigurno pokušati ovo da spriječi. S druge strane, Crna Gora je primjer da je moguće nositi se sa pritiskom ukoliko postoji snažna politička volja.

 

Kako će buduće NATO proširenje uticati na geopolitičku budućnost Balkana?

 

NATO ne smije obustaviti svoju politiku proširenja nakon Crne Gore, jer to ne bi bilo dobro ni za NATO, ni za globalne trendove. Alijansa mora da dokaže da je “politika otvorenih vrata” još uvijek na snazi, odnosno da to nije nešto samo napisano na papiru. Dok god sve države koje nisu članice NATO ne postanu dio Alijanse, biće nemoguće razgovarati o stabilnosti Balkana. Treba da pomognemo ostalim zemljama da ispune uslove za članstvo u NATO, kao na primjer Bosni i Hercegovini, državi koja je jedna tempirana bomba i u kojoj je izbijanje novih nereda samo pitanje vremena. Zatim, tu je Makedonija, gdje je situacija još gora, a tu je i Kosovo, pa čak i Srbija. Neće biti lako, jer se sve ove države nalaze u potpuno drugačijim situacijama od Crne Gore, ali to ne znači da treba odustati od njih. Najveća greška bi bila da EU i SAD opet okrenu leđa Balkanu. Činjenica je da se Evropa i SAD opet okreću ovom region, koji je bio potpuno zapostavljen i zaboravljen. Čim su oni otišli, mi smo naišli na probleme koji su došli gotovo do tačke nakon koje nema povratka. Rješenje leži u nama, ali ne možemo uspjeti sami.

Share This: