Autor: prof. dr Radovan Vukadinović, redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 5)
Vašington: viđen kao globalna prijestonica u posthladnoratovskom svijetu postao je glavno središte međunarodnih odnosa. Stoga je razumljivo da i smjena predsjednika u Bijeloj kući izaziva pojačan interes u svim djelovima svijeta, koji od novog predsjednika, u najmanju ruku očekuju promjene. A promjene, nakon dvostrukog Bušovog mandata i katastrofalno niskog rejtinga s kojim je napustio Vašington, sigurno da moraju biti svestrane i duboke.
To se posebno odnosi na američku spoljnu politiku koja je u neokonzervativnom izdanju napravila čitav niz propusta i koja je, istovremeno, dovela Ameriku na najnižu stepenicu popularnosti. Bušove posljednje godine nosile su grešku za greškom i teško bi bilo naći neki ozbiljniji segment međunarodnih odnosa koji je tom politikom ostao netaknut.
Od novog predsjednika, na osnovu njegovih predizbornih izjava, sada se očekuje: nov pravac američkog djelovanja, promjena političkih odluka i postupno stvaranje novog imidža Amerike kao snažne i demokratske države koja može služiti kao uzor drugima. Svjetska rececesiona kretanja, kao i sve snažniji povici za ekonomskim nacionalizmom stvaraju specifičan okvir u kom treba projektovati tu novu ulogu demokratske Amerike i njene nove poteze.
Sagledavajući svijet iz vašingtonske perspektive očigledno je da najprije treba osnažiti odnose sa NR Kinom koja će, uprkos novim ekonomskim kretanjima, i dalje biti zemlja koja će u bliskoj budućnosti biti prva industrijska sila. Umjesto Bušovog pokušaja da Kinu integriše, a onda da se opet u pogodnim situacijama otvara pitanje Tajvana ili ljudskih prava, Obamina administracija će dobro učiniti ako nastavi Klintonovu politiku pune integracije Kine u svjetske procese, stvarajući na taj način snažne veze koje je… teško mijenjati. Velika industrijska Kina, povezana sa ostalim djelovima svijeta a u prvom redu SAD, može biti aktivan činilac u globalnim procesima i ujedno ozbiljan partner u stabilizaciji svjetskih prilika.
Bušova administracija svoje odnose sa Rusijom je bila dovela u fazu „hladnog mira“ iz koje Obama sada mora tražiti načine da se… shvati rusko nastojanje ka ulasku u vrh svjetske politike i da se izbjegne nepotrebno iritiranje Rusije na tačkama koje nijesu od ključnog interesa za američku bezbjednost. To se u prvom redu odnosi na pitanje raketnog štita u Evropi gdje već prve izjave novih američkih zvaničnika pokazuju da postoji mogućnost prihvatanja Kisindžerovog modela štita koji bi činili: ??? SAD, EU i Rusija. Naravno, sada i otkloni Poljaka i Čeha od pređašnje koncepcije nesarađivanja sa Rusima zvuče, takodje, kao dio usklađene nove politike koja teba pokazati da se otvaraju vrata za dijalog. Tu je i pitanje strateškog naoružanja, politika proliferacije i ekonomska bezbjednost, što sve zajedno može uskoro biti na pregovaračkom stolu Moskve i Vašingtona.
U tom kontekstu, naravno, ne smije se zaboraviti niti na Gruziju i Ukrajinu. Iako se radi o dvije različite zemlje i dvije različite geostrateške situacije moglo bi se vjerovati da će Obamina ekipa biti mnogo pažljivija u najavi svojih obećanja. Ukrajina se, kako to ističu mnoge zapadnoevropske zemlje, u slučaju brzog približavanja NATO-u može naći u velikim teškoćama, pa možda i u izazovima dezintegracije. Gruzijska slika, iako je što se tiče popularnosti NATO-a znatno drugačija, ipak je dovoljno složena da bi ta zemlja bila primljena u članstvo NATO-a. Jedino kroz stvaranja, ili bolje rečeno obnavljanja širokog dijaloga Rusije i Amerike a svakako i Evrope, položaj obje zemlje bi mogao biti bolji. Možda bi i predlog predsjednika Medvedeva, koga je glasno podržao Sarkozi, o novoj evropskoj bezbjednosti mogao biti okvir za stvaranje novih odnosa Gruzije i Rusije. U to novom procesu redefinisanja odnosa Zapada i Rusije mogla bi započeti nova faza odnosa koje bi u velikoj mjeri pomogla stvaranje ukupno boljih odnosa između Rusije i Zapada.
Složeno pitanje međunarodnog terorizma odmah se veže uz odnose na Bliskom istku gdje je upravo uoči Obaminog dolaska Izrael nastojao skršiti vojnu strukturu Hamasa i riješiti se glavnog protivnika. Za razliku od Bušove administracije, koja nije skrivala svoje simpatije prema Tel Avivu, pod uslovom da se želi postići neko rješenje koje bi vodilo miru na Bliskom istoku, Obamina administracija ćw morati biti ipak daleko objektivnija i spremna za traženje kompromisa. Nakon godina borbe sa radikalnim fundamentalizmom očito je da na Bliskom istoku treba tražiti njrgove korjene i da se nakon toga i Irak, Afganistan, Iran i Pakistan moraju posmatrati samo kao usputne stanice jednog velikog, opasnog ??? pokreta koji predstavlja opasnost za savremeni svijet.
Obama će vjerovatno biti suptilniji njegove prve najave o spremnosti na razgovore mogu biti dobri početni znaci. Inače, samo prebacivanje težišta vojnih djelovanja sa Iraka na Afganistan, a sjutra možda na Pakistan, koliko god bila snažna ne može (MOGU) voditi uspjehu. Jedino sveobuhvatno zahvatanje problema terorizma, u kome će se sagledati sve dimenzije političkog, ekonomskog i socijalnog karaktera mogu voditi ka koncentrisanju napora u pravom smjeru i odvajanju bitnih od nebitnih djelova. U tm kontekstu, razrješavanje arapsko-izraelskog sukoba, svakako, je polazište bez kog nema napretka u drugim djelovima.
Veliki prostor Latinske Amerike koji je posljednjih godina krenuo populističkim, a ponekada i ljevičarskim koracima, suočava se danas sa znacima ekonomske krize i pada poularnosti nekih vođa (Čavez) što, svakako, otvara put za nove odnose sa Vašingtonom, ali na novim temeljima daleko od Bušove arogancije i prijetnji. Uz obnovu interameričkog dijaloga i institucija koje ih povezuju, SAD i zemlje Latinske Amerike mogu postepeno ući u novi dijalog.
Uprkos svih kritika Bušove administracije i njegove opšte nepopularnosti, euroatlantizam se uspio svih ovih godina održati u velikoj mjeri zahvaljujući NATO-u. Čak ni podjele na tzv. staru i novu Evropu, neke nespretne izjave različitih političkih subjekata (DJELATNIKA) s jedne ili sa druge strane Atlantika, ipak nijesu ukinule veliki euroatlantski blok veza i odnosa, ali i sjećanja na bolje dane.
Od strane Obamine ekipe već danas se poručuje da je Amerika spremna za partnersi dijalog sa Evropom. To ne znači da taj dijalog mora počivati samo na temama pout Afganistana i pretvaranja NATO-a u globalnog policajca, što su nastojali ostvariti neki neokonzervativci. Obamina ekipa će se odmah suočiti sa itanjem Afganistana i ratnim operacijama na terenu, ali to nikako ne smije zastrti želju Evropljana koji u velikom euroatlantskom dijalogu imaju i svoju vlastitu problematikukoju žele rješavati zajedno sa Amerikom. To je pitanje odnosa sa Rusijo , energetska kriza i globalno zagrijavanje. Pri tome se ne smije izgubiti iz vida čijenica da je upravo zbog amreičke politike, NATO kao glavni instrument euroatlantizma, znatno izgubio na svojoj popularnosti. Tako i Sarkozi, koji odlučno traži uključivanje francuskih vojnih snaga u NATO, tvrdeći da će upravo u NATO-u Francuska sačuvati svoju punu nezavisnost, ne može to sprovesti jednostrano, bez diskusija i otpora koji ga čekaju u Parlamentu. Isto tako i zahtjevi za većim učešćem i vojnim operacijama u Iraku i Afganistanu nailaze na protivljenje niza članica NATO-a, jer se vide primarno kao američki cilj.
Uz veliku Obaminu popularnost u Evropi, kao i obostrane želje za popravljanjem narušenih odnosa sigurno je da će i poremećeni ekonomski tokovi imati svog uticaja na proces približavanja Evrope i SAD. Postaje sve jasnije da razvijeni svijet u vremenima krize mora ići zajedno, te će to biti i jedan nov dokaz u prilog trajnosti euroatlantskih veza koje su, snažnije od pitanja ko sjedi u Bijeloj kući.
Administraciju, koja je na visokim krilima popularnosti i velike želje da pokrene Ameriku došla na vlast, sada čekaju veliki zadaci na polju spoljne politike. Veliki bonus koji Obama ima u startu treba pažljivo koristiti i nastojati vući takve poteze koji će pokazati da se želi stvoriti drugačji svijet od onog iz vremena predsjednika Buša. Iako to nije nimalo lako Obama bi mogao i uspjeti!
