Autorka: doc. dr Olivera Injac (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 8)

Samit NATO Alijanse uvjek nosi izvjesna očekivanja i predviđanja, a naročito za zemlje aspirante jer su, sa stanovišta nacionalne perspektive, njihovi najveći interesi poziv za članstvo i rokovi koji su postavljeni za ispunjenje kriterijuma.

Na nedavno završenom Samitu u Velsu, definitivno nije prekinut kontinuitet od šest godina da se ova organizacija proširi, jer ni jedan aspirant nije pozvan u članstvo, a zadnja odluka o proširenju donijeta je na Samitu u Bukureštu 2008. godine. Politika „apstinencije od proširenja“ i ranije je bila prisutna u NATO-u, u prilog čemu govori i podatak da su posljednja tri kruga proširenja 1999., 2004. i 2009. godine realizovana u razmacima od pet godina (1999. Češka, Poljska i Mađarska, 2004. Bugarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija, 2009. Albanija i Hrvatska).

Politika NATO proširenja zasnovana je na zaključku da su vrata ove organizacije otvorena za sve evropske države koje su sposobne da preuzmu obaveze i odgovornosti koje sa sobom nosi članstvo, kao i da su sposobne da doprinose bezbjednosti evroatlantske oblasti. Ovim se precizno iscrtavaju pravci kojim zemlje aspiranti, a to su Bosna i Hercegovina, Gruzija, Makedonija i Crna Gora, treba da usmjeravaju svoje aktivnosti i orjentacije.

Važno je istaći da se procedure pridruživanja sastoje od nekoliko faza koje nužno ne garantuju članstvo, a ovo se posebno odnosi na slučajeve kada NATO članice procijene da bi se odlukom o primanju nove članice narušio bezbjednosni ambijent saveza, kako ističe Thomas Szayna u svojoj studiji „NATO Enlargement 2000-2015 – Determinants and Implications for Defense Planning and Shaping”. Dakle, zemljama aspirantima se unaprijed ne garantuje članstvo.

Ovim stavom se direktno ukazuje da se procjena o članstvu za zemlje aspirante podupire bezbjednosnim i političkim interesima svih NATO članica pojedinačno i zajedno na nivou Alijanse. Nesporno je da zemlje aspiranti, primjenom ključnih mehanizama za pripremu (reforme kroz Intenzivirani dijalog i MAP), moraju dokazati da su izgradile kapacitete za primjenu Vašingtonskog sporazuma i poštovanje njegovih principa, te da su dostigle određene političke, ekonomske i vojne kriterijume, kao i da su pripremljene da učestvuju u operacijama osiguranja bezbjednosti na nivou države i međunarodne zajednice.

Deklaracijom sa Samita u Velsu je ponovo potvrđena dosljednost Alijanse da primi u članstvo zemlje aspiratne, ali jedino ukoliko se takva odluka može smatrati progresivnom za samu Alijansu, jer prijem novih članica treba, prije svega, da koristi Alijansi (Deklaracija, paragraf 92). Ovim je nedvosmisleno istaknuto da su prioriteti Alijanse u cjelini iznad nacionalih interesa zemalja aspiranata koje teže članstvu. Takođe, u Deklaraciji se ističe da će, prilikom prijema u članstvo, biti primijenjen individualni, a ne grupni pristup, jer će se o uspjehu aspiranata procjenjivati rezultati koje je svaka zemlja postigla (Deklaracija, paragraf 92). Ovim je naglašeno da će se nastaviti sa politikom „Otvorenih vrata“ (Open Door Policy), kako je propisano članom 10 Vašingtonskog sporazuma.

U Deklaraciji su neke zemlje aspiranti pozitivno ocijenjene (Crna Gora, Gruzija i Makedonija), a posebno za iskazane napore da dostignu standarde, a podstaknute su i da nastave sa reformama, koje – iako nisu još sasvim ispunjene i na dovoljnom nivou, procjenjuje se da su usmjerene u dobrom pravcu. Nekim zemljama je ukazano da kasne sa reformama (BiH, Makedonija) i precizirana su očekivanja koja Alijansa ima u tom pravcu.

Pohvaljen je partnerski odnos aspiranata sa Zapadnog Balkana i doprinos u unapređenju međunarodnog mira i bezbjednosti kroz učešće u međunarodnim mirovnim misijama, ali i kroz doprinos regionalnoj stabilnosti.

Deklaracijom se ukazuje na najvažnije aspekte integracije aspiranata, a to su prije svega politički i bezbjednosni kriterijumi (reforma sektora bezbjednosti, vladavina prava, demokratija, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije i drugo).

Pojedinačna očekivanja od aspiranata usmjerena su prema prosperitetnijim okolnostima koje treba da stvore, a koji su ključni za njihove nacionalne perspektive, ako su zaista odlučni za članstvo u Alijansi. Tako se Bosni i Hercegovini ukazuje da je potrebno da završi prvi ciklus MAP-a u što skorijem roku i obezbijedi održavanje demokratskih izbora u oktobru 2014. godine, a Makedoniji da nastavi sa sprovođenjem reformi, posebno na planu uspostavljanja demokratije kroz omogućavanje demokratskog dijaloga, slobode medija, nezavisnosti pravosuđa i potpunog uspostavljanja multietničkog društva zasnovanog na punoj implementaciji Ohridskog sporazuma.

Svakako da je Crna Gora najviše profitirala od ovog Samita, jer je dobila preciznu, obećavajuću poruku u pogledu zahtjeva i njihovog ispunjavanja, čime je, na neki način, zavrijedila specijalan status, ali i ozbiljna očekivanja da će biti sposobna da ostvari napredak do kraja 2015. godine. Glavni instrument za realizaciju reformi bezbjednosnog sektora i vladavinu prava u Crnoj Gori, prema stavu iz Deklaracije (paragraf 95), predstavlja Akcioni plan za članstvo (MAP) i intenzivirani i fokusirani razgovori radi dostizanja postavljenih ciljeva do predviđenog roka.

Pored toga, istaknuto je da se od Crne Gore očekuje nastavak aktivnosti na jačanju podrške javnosti za članstvo u NATO. Racionalan izbor Vlade Crne Gore je dokazan kroz dosadašnje reforme i unapređenje podrške javnosti za članstvo u Alijansi, ali u narednom periodu se očekuje da pokaže potpunu odlučnost da implementira kriterijume i suoči se sa „izazovima“ njihovog ispunjavanja da bi se priključila Alijansi, kako se navodi u paragrafu 95 Deklaracije sa Samita u Velsu.

Ovaj NATO Samit je potvrdio da su svi aspiranti sa Zapadnog Balkana ostali na „dugoj stazi“, kako je definiše Thomas Szayna u pomenutoj studiji, koja predviđa apsolutne pripreme za članstvo i ned- vosmisleno ističe insistiranje na ispunjavanju kriterijumima.

„Pozdravljamo značajan napredak koji je Crna Gora ostvarila na polju reformi, njenu konstruktivnu ulogu u regionu Zapadnog Balkana, kao i njen doprinos međunarodnoj bezbjednosti, uključujući kroz angažovanje u Avganistanu. Prepoznajući napredak Crne Gore u pravcu članstva u NATO, Alijansa se saglasila da otvori intenzivirani i fokusirani dijalog sa Crnom Gorom, kao i da će ministri vanjskih poslova procijeniti napredak Crne Gore najkasnije do kraja 2015. godine sa ciljem odlučivanja o upućivanju poziva Crnoj Gori da se pridruži Savezu. Ovaj dijalog će biti sproveden uporedo sa procesom Akcionog plana za članstvo (MAP). U međuvremenu, očekujemo od Crne Gore da nastavi da ulaže napore u pravcu pružanja odgovora na preostale izazove, posebno u vezi sa vladavinom prava i kompletiranjem reforme bezbjednosnog sektora. Takođe pozdravljamo porast podrške javnog mnjenja u Crnoj Gori za članstvo u NATO i ohrabrujemo nastavak napora u ovoj oblasti.” (Paragraf 95, Deklaracija sa NATO samita u Velsu)