Autor: prof. dr Julian Lindley-Frenck, vojni analitičar (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 10)

Budva, Crna Gora, 8. maj. Preda mnom je kliše – jako azurno jadransko more mirno poput jezera šumi tiho u svojoj nedjeljnoj drijemci okruženo borovim palmama i starim kamenjem. Budva je umnogome kao ostatak Crne Gore, malo, lijepo mjesto u isto vrijeme i veličanstveno i mirno. I to nije sve, pa čak ni dio priče. juče sam vidio najbolje i ne baš najbolje od onog što Crna Gora ima da ponudi. Privilegovan da na tuđi račun uživam u luksuzu hotela Splendid, kome ime sjajno pristaje, sinoć me pošteno opelješio taksista. Možda je to pravedno i tako sam to doživio. Međutim, zahvaljujući mom iskustvu, postao sam svjestan stvarnosti ove lijepe zemlje i Zapadnog Balkana na kome se nalazi – ostvaren je toliki napredak, a još toliko toga treba uraditi.

Prvo dobre vijesti. Razlog zbog kog uživam u toplom gostoprimstvu Crne Gore jeste učešće na sjajnoj 2BS (To be Secure) konferenciji. 2BS je vizija mog prijatelja dr Sava Kentere, briljantnog predsjednika Atlantskog saveza Crne Gore. 10 godina nakon obnove nezavisnosti male Crne Gore, 2BS je dragulj na kruni konferecija upravo zato što se održava tamo gdje je bezbjednost zaista bitna. Bez sumnje, iz perspektive kolijevke Aleksandra, integracija Crne Gore u euro-atlantske i evropske strukture je ispravna stvar.

Izdvojio bih tri razgovora tokom ove posjete. Prvi je bio sa predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović. Drugi razgovor je bio sa prof. Milicom Pejanović-Đurišić, ministrom odbrane Crne Gore, a treći sa visokim funkcionerom iz Srbije uključenim u pregovore za pristupanje Evropskoj uniji. U sva tri razgovora su se osjetili nada i strah.

Predsjednica Grabar-Kitarović je bila otvorena: Zapadni Balkan, termin koji se njoj i ne dopada, nudi Evropi i širem Zapadu dvije velike mogućnosti – mogućnost sjajnog napretka i mogućnost opasne nestabilnosti. Predsjednica je bila odlučna u ubjeđenju da je regionalna saradnja u okviru evropskih institucija od ključne važnosti za očuvanje mira i stabilnosti. Ministar Pejanović-Đurišić je sa pravom bila ponosna na činjenicu da će Crna Gora uskoro postati 29. članica NATO. Međutim, istakla je i da Crna Gora mora nastaviti sa napretkom ka članstvu u EU. Ipak, moj prijatelj iz Srbije je bio frustriran što ne postoji volja u Briselu i drugim centrima za političke napore koji bi Srbiju u potpunosti uveli u evropsku porodicu.

Prema tome, čemu razloga za brigu? To je nešto što sam naučio iz jednog od mojih „molim vas, možemo li da se suočimo sa realnošću“ pitanja na konferenciji. Već neko vrijeme primjećujem da Zapadni Balkan više nije tema sastanaka koji se tiču bezbjednosti gdje su ti sastanci bitni. Umjesto toga, kao da je štrikirano da se region Zapadnog Balkana sada smatra jučerašnjim ili riješenim problemom. Ovo odustajanje od političkog

angažmana je povezano sa prijetnjom od ISIS/Deash i zamora od proširenja EU i NATO; sa daljom konsolidacijom i reformom. Moj prijatelj iz Srbije je bio prilično jasan kada je rekao da je ključ regionalne saradnje uspostavljanje vladavine prava širom regiona i iskorjenjivanje korupcije koja je sprječava. Nažalost, podrška tako važnim naporima van ovog regiona je u najbolju ruku slaba.

Takođe, došlo je do velikog gubitka strateške vizije o potrebi da se Zapadni Balkan integriše i to uskoro ukoliko ne želimo da se nezavršeni poslovi pretvore u tragično protraćenu priliku. Po mom mišljenju, ovo je najbolje oslikano u apsurdnom odugovlačenju članstva Makedonije (i koristim ovo ime namjerno) u NATO, i hitnoj potrebi da se do kraja primijeni Akcioni plan za članstvo.

Prema tome, u jednu ruku napuštam ovo prelijepo mjesto čvrsto ubijeđen da mi na Zapadu ne možemo uzimati ništa vezano za Balkan zdravo za gotovo, naročito zbog toga što Rusija na čelu sa Putinom ponovo pokušava da ga učini spornim prostorom. štaviše, moraju se riješiti dvije ključne budućnosti – Bosne i Hercegovine i Kosova. Sa druge strane, svaki put kada imam čast da prisustvujem 2BS Forumu, vidim napredak i ogromne promjene na bolje koje se dešavaju u ovom regionu otkad je uništen ratom ’90ih.

One mi neće zahvaliti zbog ovog što sam napisao, i s pravom, jer obje žele da ih prije svega doživljavaju kao sposobne vođe. Ipak, najveći dokaz napretka jeste činjenica da su i predsjednica Grabar-Kitarović i ministar Pejanović-Đurišić žene. Ovo je zbog toga što najveća komparativna prednost koju Evropa i širi Zapad imaju nad neliberalnim protivnicima predstavlja to što društvo i velike sile treba da budu da otvoreni za sve.

Hvala, Crna Goro. Hvala, Savo. Budimo bezbjedni!

Izvor: http://lindleyfrench.blogspot.com/2016/05/hopes-and-fears-do-not-forget-western.html