Intervju: viceadmiral Dragan Samardžić, načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 7)
Kada je krenuo da stvara modernog crnogorskog vojnika, koji će moći da stane rame uz rame sa svojim kolegama iz zemalja članica NATO-a, viceadmiral Dragan Samardžić znao je da ga čeka jedna od teških bitki koja će dugo trajati. Nakon povratka iz Avganistana, gdje se od marta nalazi prvi crnogorski kontigent, sa dodatnim entuzijazmom nastavlja svoju misiju.
“Naši momci su se snašli jako dobro. Stvoren je jak kolektivni duh i veliko drugarstvo. Moral je izuzetno visok i zatekao sam stanje bolje nego što sam mogao da pretpostavim. I ranije sam tvrdio da je to jedinica koja može da obavlja mnogo složenije zadatke od trenutnih”, kaže Samardžić.
Načelnik Generalštaba crnogorske vojske, zajedno sa ministrom odbrane Borom Vučinićem, prvo je posjetio crnogorske oficire u bazi Marmal, koji rade u regionalnoj komandi Sjever: “Izvanredno su se snašli i nevjerovatno su napredovali za tri mjeseca. Mislim da je to jako dobra škola, možda i najbolja trenutno ako hoćemo brzo da dobijemo oficire koji su sposobni da rade u svim komandama NATO-a”.
U bazi Pol-e Khomri, kojom takođe komanduju Njemci i gdje se nalaze crnogorski vojnici čiji je zadatak držanje straže, Samardžić tvrdi da se uvjerio da baza diše jednim duhom: “U trenucima kada su na straži, našim vojnicima smjena traje četiri sata, a u tih četiri sata oni imaju jako dobar sistem rotacije tako da nema zamaranja. U vrijeme kada su slobodni nalaze se u klubu koji su nazvali ‘Lovćen’. To je crnogorski klub gdje igraju šah i slične društvene igre, tamo je i naša biblioteka. Posebno me raduje što sam čuo podatak da u životu više knjiga nijesu pročitali nego za ova tri mjeseca što su tamo. Postoji mogućnost učenja engleskog jezika, instalirali smo im dobre internet linije, tako da imaju vezu sa svojim porodicama.”
Prvi kontigent će ostati šest mjeseci, a onda ih mijenja drugi. Koliko će, po Vašoj procjeni i nakon razgovora koje ste imali u Briselu, Berlinu i Americi, trajati još ISAF misija?
SAMARDŽIĆ: To je jako teško procijeniti. Ove godine počela je nova strategija čiji je cilj da se smanji broj civilnih žrtava jer to automatski proizvodi lančanu reakciju drugih Avganistanaca i možda iritira ljude koji nisu mislili da se pridružuju pokretu pobunjenika.
Zbog toga je značajno smanjen broj vazdušnih napada, minimalno se upotrebljava artiljerija i normalno da
to iziskuje određene gubitke. Evidentno je da su te operacije, pogotovo u južnom dijelu, a takođe i na sjeveru, imale veoma pozitivne implikacije po bezbjednost. Osnovna strategija je da se odgovornost svakim danom sve više prenosi na avganistanske snage bezbjednosti, a vidi se da je avganistanska armija napredovala, pošto ona izvodi većinu operacija.
Teže će biti osposobiti avganistansku civilnu vlast i policiju, tako da niko ne može predvidjeti dinamiku povlačenja iz Avganistana. Ono što je osnovna poruka sa svih sastanaka je da ne treba nametati rokove jer rokove mora diktirati situacija na terenu.
Kada krene treći kontigent, da li to znači da će vojnici iz prvog kontigenta ponovo da idu u Avganistan ili će Vojska Crne Gore da regrutuje još pripadnika?
SAMARDŽIĆ: Kao što je poznato, mi za sada imamo po zakonu definisano da se u misije ide na dobrovoljnoj osnovi. Dobrovoljnost je, što kaže moj kolega iz Austrije, dobra za vojnika, ali loša za vojsku zato što, da nema dobrovoljnosti, vi biste formacijsku jedinicu slali na zadatak i nakon toga biste formacijsku jedinicu sa ogromnim iskustvom ponovo dobijali. Imali biste kompaktan kolektiv, a ovako mi iz različitih jedinica sastavljamo ljude i nemamo puni efekat.
Uvažavajući zakonsku odredbu dobrovoljnosti, mi pokušavamo da od treće rotacije, takođe po principu dobrovoljnosti, šaljemo formacijske jedinice. Za drugu rotaciju imamo spremne ljude koji su u završnoj fazi obuke, a za treću i četvrtu rotaciju imamo spremne pripadnike formacijskih jedinica.
Da li hoćete da kažete da ćete se zalagati za obavezno učešće crnogorskih vojnika u misijama?
SAMARDŽIĆ: Onaj ko je profesionalac mora biti spreman da izvršava sve one misije koje su dodijeljene vojsci. Sve zemlje koje su bile u ovoj fazi su imale princip dobrovoljnosti, ali se to postepeno mijenjalo. Ulaskom u NATO mi ćemo morati imati deklarisane jedinice koje će biti spremne da se angažuju u NATO operaciji. Ako ulažete i obučavate jedinice, normalno je da svaki pojedinac iz te jedinice bude spreman da se angažuje i u misijama u inostranstvu. U svakom slučaju, to je politička odluka i ona je vremenom u skoro svim zemljama promijenjena.
Na primjer, Austrija, iako zemlja Partnerstva za mir, ima stalno u misijama preko 1.000 ljudi. Oni imaju princip dobrovoljnosti, ali imaju ugovore kojim je predviđeno da, recimo, vojnik ako mu ugovor traje tri godine da u tih tri godine godinu dana mora provesti u misijima.
Da li će crnogorski kontigent dok god je u Avganistanu isključivo da se bavi obezbjeđenjem baze ili će biti angažovan u borbama?
Mi izvršavamo odluke parlamenta, odnosno Savjeta za odbranu i bezbjednost koji je propisao nacionalna ograničenja. Jedino Savjet može ta ograničenja promijeniti.
Kako biste opisali crnogorskog vojnika danas? Što mu nedostaje?
SAMARDŽIĆ: Mi u vojsci sad trenutno imamo šarolik sastav. Imamo jedan veći dio naših vojnika koji su napravili značajan napredak i koji su u potpunosti spremni da ispunjavaju obaveze koje nas čekaju našim ulaskom u MAP. Pokazalo se u Avganistanu da su naši momci izuzetno sposobni, da mogu da se uz adekvatnu obuku ravnopravno nose sa svim drugima.
Što se tiče opreme, ja sam prvi put nakon dugo godina bio izuzetno zadovoljan jer sam vidio da, ako ne prednjačimo, ni u čemu ne zaostajemo za drugim savremenim vojskama. Ali u zaostatku smo kada je u pitanju znanje engleskog jezika, na tome moramo stalno da radimo. Vojsku ipak najviše opterećuju zaostali problemi.
Koji problemi?
SAMARDŽIĆ: Moramo da obezbjeđujemo veliki broj objekata koji još nijesu privatizovani, zatim skladišta naoružanja i vojne opreme i sve su to zadaci koji maltene 50 odsto vojske angažuju svakog dana. Kada bi u potpunosti imali samo ono što je potrebno za mali sistem, mislim da bi značajnijim koracima išli naprijed.
Da li vi smatrate da imate vojnika koji je spreman da životom brani otadžbinu ako je plata tog vojnika oko 300 eura? Je li bolje imati manje vojnika, ali bolje plaćenih?
SAMARDŽIĆ: Zavisi do kojeg broja neko misli da treba da se smanjuje brojno stanje u vojsci. Moramo na drugim planovima racionalizovati ne samo snage vojske nego ukupno snage bezbjednosti u državi da izbjegnemo dupliranje kapaciteta i nepotrebno trošenje resursa.
Svakako, plata vojnika nije adekvatna onome što je vojno zanimanje i rizik, ali svaka vojska prati sudbinu svog naroda. Sa stepenom prevazilaženja ekonomske krize i poboljšanja uslova nadamo se da će i standard naših vojnika rasti. Svakako, zahtjevni partnerski ciljevi i tempo ulaska u NATO koji želimo neće moći biti realizovani ukoliko ne dođe do povećanja vojnog budžeta.
Jeste li rekli to ministru?
SAMARDŽIĆ: Rekli su nam to ljudi iz NATO-a i to je poznata činjenica. Što se tiče primanja naših vojnika koji su u misiji ne zaostajemo ni za kim. Dnevnica je 100 eura. Hrvatski vojnik dobija 90 eura, kod slovenačkih je drugačiji obračun, ali otprilike imaju primanja kao i naši vojnici.
Nakon ulaska Crne Gore u MAP, pomenuli ste da prema Crnoj Gori sada stižu mnogo veći zahtjevi nego ranije. Koji su to zahtjevi?
SAMARDŽIĆ: Prije smo mogli da biramo koje ćemo aktivnosti da sprovodimo. Sada moramo u svim strukturama vojske da počnemo obuku po NATO standardima.
Što to znači?
SAMARDŽIĆ: Iz svake jedinice je odabran određeni nukleus koji će početi da radi po NATO standardima. Iz pješadijske jedinice imamo pješadijsku četu, a kada po jednu jedinicu iz svakog segmenta vojske obučimo po NATO standardima, onda se to širi dalje.
U čemu se razlikuje obuka po našim i po NATO standardima?
SAMARDŽIĆ: Po tome što vi morate biti sposobni da učestvujete u NATO operacijama. Postoje određeni NATO standardi po kojima se vrše sve te radnje. Svakako, u spremnosti samog vojnika to nije velika razlika, ali jeste u mnogim stvarima. To podrazumijeva da vam jedinica mora biti spremna da izvršava zadatke sa jedinicama drugih nacija. Znači, moraju znati na odgovarajućem stepenu engleski jezik, morate znati NATO procedure, mora vojska biti opremljena po NATO standardima…
Kada govorite o opremanju vojske po NATO standardima, na što konkretno mislite?
SAMARDŽIĆ: Što se tiče samog naoružanja, standard se uvodi zbog toga da bi, ako se angažujete u nekoj misiji, logistika koja funkcioniše mogla da vas snabdije. Mi sada učestvujemo u NATO operaciji u Avganistanu, ali s obzirom da je mađarska logistika i oni su naoružani kalibrom 7,62 i nema nikakvih problema, jer smo logistički oslonjeni na njih i oni sve obezbjeđuju.
U drugim situacijama klasičan NATO kalibar je 5,56, to znači da je čitava logistika podređena tome. Vi možete da imate i pušku 7,62, ali vam mora biti obezbijeđena logistika da vas snabdijeva municijom.
Postoji u drugim segmentima možda zahtjevnijih pravila, najviše u oblasti komunikacija i uređaja veze. I da nije NATO standarda, mi bi to morali mijenjati jer mi još imamo radio uređaje iz nekih 50-tih i 60-tih godina.
Da li to znači da će crnogorska vojska zadržati postojeće puške ili će kupovati nove?
SAMARDŽIĆ: Mi imamo za kompletnu kopnenu vojsku plaćeno naoružanje programa Hekler i Koh. Tako da imamo kalibar 5,56 ali puške 7,62 zadržavamo, ne samo za vojsku nego i za slučaj potrebe odbrane države.
Mislite li da će u nekom srednjoročnom periodu biti potrebe za tim, pošto se kao jedan od argumenata ulaska u NATO navodi i to da opasnost od konflikata na Balkanu još postoji?
SAMARDŽIĆ: Ono što ja nastojim jeste da ne napravimo greške zemalja iz regiona koji su izgubili puno vremena i potrošili mnogo sredstava tako što su koncipirali sistem totalne odbrane. Nastojim da već sada postavimo sistem kao da smo već članica NATO-a zato što sve naše procjene govore da do našeg ulaska u NATO nije za očekivati bilo kakav oružani sukob na ovim prostorima.
Zbog toga ne želimo da trošimo bespotrebno resurse. Evidentno je da je region u zadnjih deset godina po pitanju bezbjednosti značajno napredovao.
Bio sam prije neki dan na konferenciji načelnika generalštabova svih zemalja regiona i prosto je nevjerovatno koliko sve vojske na vojnom planu sarađuju, što je bilo nezamislivo prije par godina. Postoji jedna jako pozitivna klima i optimista sam da će svakim danom bezbjednost regiona napredovati. Svakako, ne treba zaboraviti da ima i pojedinih destruktivnih elemenata koji teže da naruše stanje bezbjednosti i o tome se mora voditi računa.
A u slučaju sukoba, kako planirate da riješite problem novih generacija koje ne znaju da rukuju oružjem, nakon što je vojska profesionalizovana?
SAMARDŽIĆ: Odluka o profesionalizaciji vojske bila je jako pametna i niko u regionu tako bezbolno nije prošao period profesionalizacije kao mi. S druge strane, postoji ta sistemska greška pa smo novim zakonom povećali mogućnost učešća u dobrovoljnoj obuci sa 15 dana godišnje na dva mjeseca.
Planiramo i da naše vojnike po ugovoru regrutujemo na taj način što ćemo prvo organizovati obuku na dobrovoljnom principu. U planu nam je da raspisujemo konkurse za dobrovoljno služenje vojnog roka koji bi trajali otprilike osam sedmica, gdje bi svi prošli određenu obuku. Na taj način bi izvršili dobru selekciju vojnika po ugovoru, a s druge strane bi omogućili velikom broju građana Crne Gore u narednom periodu da se osposobe vojničkim vještinama.
Koji su partnerski ciljevi koje će Vojska Crne Gore realizovati nakon ulaska u MAP?
SAMARDŽIĆ: U toku je izrada našeg prvog godišnjeg plana, koji bi trebalo da startuje u septembru i to je važno zato što će tempo izvršenja naših godišnjih planova direktno uticati na našu kandidaturu za prijem u člansto u NATO. Sada smo u završnoj fazi izrade Strategijskog pregleda odbrane, jednog od najvažnijih dokumenata koji smo radili u saradnji sa NATO-om. Njime smo pokušali da kreiramo vojsku koja je približna onome što će biti vojska kada uđemo u NATO.
Glavni izazov nam je obuka štabnih oficira po NATO procedurama i njihova sposobnost da učestvuju u NATO komandama, ali svakako mi moramo biti specijalizovani za određene segmente. Tako da želimo da razvijemo specijalne jedinice na kopnu i moru, planinske jedinice, inženjerijsku jedinicu i određene segmente vojne policije.
Moramo i da zaokružimo integrisani sistem bezbjednosti, napravimo adekvatan krizni menadžment koji će biti sposoban da reaguje u vanrednim situacijama, koje ja predviđam da će biti glavni bezbjednosni izazov Crne Gore u narednom periodu. Zatim moramo riješiti pitanje obezbjeđenja vazdušnog prostora i morskog akvatorijuma. Što se tiče integrisanog sistema bezbjednosti na moru mogu slobodno da kažem da tu nijesam zadovoljan.
Zašto?
SAMARDŽIĆ: Mislim da svi tu treba da pokažemo veću racionalnost jer su u proteklom periodu svi nezavisno razvijali svoj sistem i trošile su se bespotrebno pare. Po meni, obalsku stražu treba što prije formirati ili funkciju obalske straže dodijeliti mornarici. Mornarica jedina raspolaže kadrovima koji su sposobni da realizuju zadatke obalske straže.
Implementacija Strategije nacionalne bezbjednosti, odnosno razvoj integrisanog sistema bezbjednosti uz precizno uređenje kriznog menadžmenta, treba biti prioritet drzave, jer ćemo time na najbolji način odgovoriti zahtjevima i EU i NATO i stvoriti efikasan i održiv sistem bezbjednosti Crne Gore.
Razgovarao: Neđeljko Rudović