Intervju: potpukovnik Terje Haaverstad, odbrambeni ataše za Crnu Goru, 2006-2010. (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 7)
Porazgovarajmo prvo o vašoj dosadašnjoj podršci Crnoj Gori. Zbog čega ste ovdje?
HAAVERSTAD: Prisutan sam u Crnoj Gori kao odbrambeni ataše od septembra/oktobra 2006. Od tog vremena do sad, bio sam svjedok ogromnog napretka u razvoju crnogorskog odbrambenog sistema, koji sam pratio od prvog trenutka, kada je osnovano Ministarstvo odbrane, krajem 2006. Zaista sam impresioniran načinom na koji je mala Crna Gora osnovala funkcionalno Ministarstvo odbrane tokom ovog perioda.
Međutim, moram da istaknem da naši savjeti i preporuke Crnoj Gori nisu bili nametnuti već da su pruženi na potpuno transparentan način i pod uslovima koje je odredila vaša Vlada, u skladu sa svojim prioritetima. Sve u svemu, zadovoljni smo postignutim napretkom i rezultatima.
Posebno smo zahvalni na posvećenosti crnogorskih struktura strateškog nivoa razvoju relevantnih procesa planiranja odbrane. Ovaj proces će uskoro kulminirati u političkom usvajanju Strateškog pregleda odbrane (Strategic Defence Review – SDR), koji predstavlja temeljni dokument, potreban za razvoj vojne strukture, u skladu sa strateškim nacionalnim bezbjednosnim potrebama. Konačno, usvojeni dokument trebalo bi da obezbijedi nacionalni razvoj relevantne bezbjednosne strukture, skrojene u skladu sa trenutnim i budućim izazovima.
Sudeći prema ovome što ste rekli, u suštini je sve savršeno ali postoje još neke stvari koje nedostaju, zar ne? Koje su najslabije tačke u bezbjednosnom sistemu Crne Gore? Šta je to što mora biti unaprijeđeno?
HAAVERSTAD: U ovom ogromnom kompleksu raznih pitanja, ništa nije savršeno. Vi nećete dobiti nijedan sistem koji političari nisu voljni da finansiraju. Drugim riječima, dobijate samo ono što su političari voljni da finansiraju. I, da ne zaboravimo, političare biraju ljudi koji plaćaju poreze i koji takođe žele da dobiju neke druge kolektivne benefite za svoj novac.
Kao i sve druge nacije, Crna Gora mora da bude u stanju da brani svoju teritoriju, u određenoj mjeri, ali za nju nije realano da osnuje i održava takvu vojsku koja bi bila u stanju da brani svaki pedalj crnogorske teritorije od svih prijetnji. Kao minimum, zemlja mora da ima sisteme za nadgledanje svoje suverene teritorije, kao i one pomoću kojih može da zatraži pomoć od partnera ili nekog saveza, kada to situacija zahtijeva. Oformljenje Obalske straže sposobne da dobro funkcioniše mora u ovom kontekstu da predstavlja nacionalni prioritet, koji treba ostvariti.
Sa statusom punopravnog člana NATO alijanse, Crna Gora će dobiti bezbjednosnu garanciju koja će popuniti prazninu između bezbjednosni potreba u datoj situaciji i stvarnih nacionalnih sposobnosti koje postoje u tom trenutku. Međutim, moramo razumjeti da čak i ako je zemlja članica Alijanse, postoje isključivo nacionalne bezbjednosne potrebe koje moraju biti zadovoljene uz angažovanje isključivo nacionalnih sposobnosti i kapaciteta i koje moraju biti pokrivene tim sposobnostima i kapacitetima.
Za manje zemlje, pametno rješenje predstavlja dalji razvoj specijalnih sposobnosti, koristeći postojeće elitne jedinice bezbjednosnih snaga (kao što su specijalne snage, ili neke druge snage u vojnoj strukturi Crne Gore koje predstavljaju komparativnu prednost), koje može staviti na raspolaganje Alijansi. Učešćem u misiji ISAF, Crna Gora je napravila ogroman korak ka zadobijanju statusa relevantnog činioca među jednakima i to pokazuje da je ova zemlja ozbiljna u svojoj namjeri da ulaže u najrelevantniji sistem kolektivne bezbjednosti današnjice.
Nešto što mora dobro da funkcioniše, a, po mišljenju međunarodnih stručnjaka, predstavlja najslabiju tačku u crnogorskom sistemu bezbjednosti, jeste krizni menadžment. Kako vi to vidite i kako se, po vašem mišljenju, može popraviti situacija u ovoj oblasti?
HAAVERSTAD: Bilo koja nacija u svijetu, velika ili mala, koja sa drugim nacijama dijeli zajedničke vrijednosti, danas mora biti spremna da razvije sistem kriznog menadžmenta, koji će omogućiti suočavanje sa regionalnim, kao i globalnim izazovima, uz izazove na domaćem terenu. Svijet više nije ispresijecan granicama i nijedna zemlja se, realno, ne može izolovati od svog okruženja. Stoga je neophodno imati uspostavljen mehanizam, na svim nivoima, koji omogućava primjenu kriznog menadžmenta na najefikasniji i najrelevantniji mogući način, u skladu sa konkretnom situacijom.
Ovo podrazumijeva relevantne mehanizme donošenja odluka, infrastrukturu i odgovarajuću obuku za sve pojedince i organe koji učestvuju u ovim aktivnostima. Jednom kada se dobnese odluka o primjeni sile, vojska i druge snage koje imaju mogućnost primjene sile moraju da reaguju u skladu sa tom odlukom. To znači da kompletan sistem mora da bude spreman za reakciju po hitnom postupku. Stoga, što više crnoforske vlasti budu razvijale i primjenjivale sistem kriznog menadžmenta, koji omogućava suočavanje sa bezbjednosnim izazovima, i planove za njegovu primjenu, to će taj sistem biti održiviji i relevantniji.
Znam da Crna Gora ulaže velike napore na oformljenju funkcionalnih organa i sistema kriznog menadžmenta, u skladu sa modernim standardima. Na žalost, potrebno je dosta vremena da se to uradi na pravi način. Ponekad, opet na žalost, potrebno je da se desi prava, ozbiljna kriza prije nego što važnost ovog pitanja svima postane jasna. Nadajmo se da Crna Gora neće biti stavljena pred pravi, životni test u skorijoj budućnosti ali je njena strateška odgovornost da bude spremna u svakoj situaciji i ovo ne smije biti ignorisano.
Veoma važna stvar za malu zemlju kao što je Crna Gora je obrazovanje budućih oficira ili pripadnika bilo kakvih bezbjednosnih snaga. U ovom trenutku, 80% naših oficira školuje se u inostranstvu, što je u stvari dobro. Ali na duži vremenski rok, zar ne mislite da bi trebalo da imamo sopstveni obrazovni sistem? Slovenija, na primjer, nema svoju sopstvenu vojnu akademiju ali imaju dobru saradnju sa nekim nacionalnim fakultetima i sa stručnjacima iz inostranstva. U suprotnom, mi bismo sve svoje oficire školovali u inostranstvu.
HAAVERSTAD: S jedne strane, rekao bih da treba da budete srećni što svoje oficire školujete u inostranstvu. U nekim naprednijim obrazovnim institucijama u inostranstvu, oni će steći znanja o ispunjavanju međunarodnih standarda, a i biće im zagarantovan pristojan nivo stečenog akademskog i profesionalnog obrazovanja, koji je istovremeno i u službi interoperabilnosti. To lako možete steći u inostranstvu, ali ćete takvu uslugu vjerovatno morati da platite. Nadalje, obrazovanje stečeno u inostranstvu najvjerovatnje neće moći da zadovolji sve nacionalne potrebe i lokalne zahtjeve, tako da će u najmanju ruku morati da se kombinuju različite studije.
Ja bih u stvari proporučio Crnoj Gori da izvede jednu temeljnu analizu toga koje su to tačno nacionalne potrebe, u smislu obrazovanja i obuke, u skladu sa njenim prioritetima. Takva analiza bi trebalo da da odgovor na pitanje kako na optimalan način organizovati sistem profesionalnog vojnog obrazovanja.
Uz to, a ovo je za mene velika stavka, koja će se, ubijeđen sam, materijalizovati u budućnosti, prije ili kasnije, vojske nekadašnjih republika bivše Jugoslavije će morati bliskije da sarađuju, u kontekstu neke koalicije ili alijanse, prosto zbog toga što je preskupo za svaku od zapadnobalkanskih zemalja da održava profesionalnu vojnu strukturu punog obima. Pošto je hladni rat završen i možemo da kažemo da su sve protekle nevolje Zapadnog Balkana ostale za nama, nema razloga da se ne sarađuje bliskije, pošto opasnost ne prijeti više ni od kakvog neprijatelja u regionu.
Veoma važan aspekt u svakoj zemlji je izvoz bezbjednosti umjesto njen uvoz. U ovom trenutku imamo jedan kontingent vojnika u Avganistanu. Ima puno rasprava na temu da li treba tamo da šaljemo još vojnika ili ne. Koliko trupa ima Norveška u Avganistanu, u ovom trenutku? Predsjednik Obama je objavio da će Amerika početi da vraća svoje vojnike kući u 2011. Kakva je vaša pozicija u odnosu na ovo pitanje? Šta mislite, na kakav bi način Crna Gora trebalo da reaguje u odnosu na ovo?
HAAVERSTAD: Kao prvo, činjenica da je Crna Gora obezbijedila kontingent vojnika, u sklopu njemačkog i mađarskog kontingenta, jeste veliko postignuće i jasno pokazuje opredijeljenost i vaše Vlade i Vojske da preuzmu na sebe ozbiljnu odgovornost. Za mene nema sumnje: ovo je investicija u bezbjednost za Crnu Goru kao zemlju i vi činite pravu stvar.
Učešćem u Avganistanu, Crna Gora je investirala u bezbjednost i, zauzvrat, vjerovatno će primiti veliku pomoć od međunarodne zajednice, ako bi se u budućnosti na njenoj teritoriji desila neka velika kriza, sa međunarodnim implikacijama.
Što se tiče Norveškog doprinosa, u vidu slanja trupa u inostranstvo, trenutno imamo 512 vojnika i drugogo osoblja u misiji ISAF, u Avganistanu. Norveška je nacija od oko 4,7 miliona ljudi, što znači da je gotovo cijela Norveška vojska angažovana u Avganistanu. Međutim, u svrhu očuvanja bezbjednosti na svojoj teritoriji, držimo modernu Mornaricu i Vazduhoplovstvo, plus Domovinsku gardu. Učestvujemo u misiji u Avganistanu jer to nije samo misija NATO već je i misija sa snažnim mandatom UN i u našem je nacionalnom interesu da učestvujemo u toj misiji, isto kao i za Crnu Goru.
Naš nacionalni sistem odbrane prilagođen je očuvanju suvereniteta nad značajnim morskim prostorom, nad teritorijama arktičkog kruga i planinskim masivima, punim izazova, i u vazdušnom prostoru. Efektive Mornarice, Obalske straže, Vazduhoplovstva i obavještajne efektive predstavljaju kamen temeljac za održavanje ove sposobnosti očuvanja suverenteta, kako borbenim dejstvima tako i mirnodopskim aktivnostima. Međutim, upravo je članstvo u NATO, od njegovog nastanka 1949., to koje nas je dovelo do tačke u kojoj se sad nalazimo i učinilo nas relevantnim faktorom bezbjednosti, a isto tako ono doprinosi i napretku Norveške.
Da se vratimo na temu slanja trupa u Avganistan, svi ozbiljni nosioci aktivnosti na tom polju se slažu da je neophodna bolja koordinacija civilnih i vojnih napora, od one u prošlosti. Ovo podrazumijeva ne samo bolju koordinaciju unutar same Alijanse i misije ISAF, već mnogo bolju koordinaciju između vojnih borbeno-bezbjednosnih napora i napora civilnih struktura na izgradnji i pružanju humanitarne pomoći.
Na duži rok, ne postoji vojno rješenje problema u Avganistanu. Konačno rješenje mora biti bezbjedan i stabilan Avganistan, pod afganistanskim uslovima i zasnovano na avganistanskim rješenjima. Vojska je tamo prisutna prosto zbog toga što su još uvijek aktivni pobunjenici, koji su još uvijek toliko jaki da u ovom trenutku ne postoji nikakva druga bezbjednosna snaga sposobnija da pruži zaštitu stanovništvu nego što su to međunarodne vojne snage i misija ISAF.
Cilj svih ovih napora je da Avganistan preuzme odgovornost za sopstvenu bezbjednost u budućnosti i, posljedično, da preuzme odgovornost za sopstveni pozitivan razvoj u funkcionalnu i stabilnu državu. Nema sumnje da će biti potrebno mnogo vremena da se ovo postigne, ali ne postoji nikakav drugi način da se ovo uradi na pravi način izuzev ulaganja svih mogućih napora na postizanju ovog cilja.
Prema tome, koliko dugo će biti potrebno da se ovo postigne, teško je reći. U ovom trenutku, bez obzira na ono što govore političari, vojne snage neće napuštati Avganistan sve dok se tamo ne stvore uslovi za postizanje trajne sigurnosti i bezbjednosti, kako bi Avganistan mogao da se razvije u održivo društvo. U Alijanski postoji konsenzus da ne smijemo i nećemo podbaciti u ovoj misiji, a vrijeme potrebno za postizanje konačnog rezultata i nije predmet diskusije.
Vaš nasljednik na ovoj funkciji dolazi ovog ljeta. Kakvi su njegovi planovi? Da li će on, kao i vi, podržati Ministarstvo odbrane Crne Gore i nevladin sektor tokom naredne 3-4 godine? Kakvi su , ne samo njegovi, nego planovi vaše Vlade u narednom periodu? Koji aspekt njegove misije u Crnoj Gori će biti ključan?
HAAVERSTAD: Ja bih njemu prepustio detaljan odgovor na to pitanje. To što u našem sistemu dolazi do smjene osoblja ne znači da će biti značajnih promjena u našoj spoljnjoj bezbjednosnoj politici. To znači da će on imati iste opšte prioritete kao i ja, tokom mog četvorogodišnjeg boravka u ovom regionu. Moj nasljednik je veoma sposoban i kompetentan oficir za ono što će raditi ovdje.
Sasvim je sigurno da ćemo biti prisutni u bivšoj Jugoslaviji i na Zapadnom Balkanu još jako dugo, sa ciljem da prebacimo fokus saradnje sa pružanja podrške reformi sektora bezbjednosti na ravnopravnu bilateralnu saradnju sa prijateljima i saveznicima. Zajedno smo u ovome i nevladine organizacije će igrati vitalnu ulogu u ovom naporu.
Kada to kažete, da li zaista smatrate da je moguće sprovesti neke promjene i reforme bez pritiska međunarodne zajednice?
HAAVERSTAD: Mislim da međunarodna zajednica može da ohrabri Crnu Goru da, kao konstruktivan član, učestvuje u sistemu kolektivne bezbjednosti, kao što je NATO, i u drugim strukturama u kojima EU i međunarodna zajednica mogu da joj ponude članstvo/ partnerstvo. Ukoliko i postoje neki pritisci od strane međunarodne zajednice, moramo imati na umu da međunarodna zajednica ne govori uvijek jednim glasom.
Svijet nije tako jednostavan. Stoga se često može činiti da međunarodna zajednica vrši veliki pritisak na nove nacije koje teže ka članstvu u NATO ili EU. Ovaj pritisak, ovako percepiran, rijetko kad dolazi od te dvije organizacije, već je moguće da ga vrše pojedine suverene države, vođene sopstvenim interesima. NATO je organizacija zasnovana na konsenzusu gdje države članice sve imaju jednaka prava i svoj glas u donošenju odluka. Za EU (čiji Norveška nije član), evropske nacije će biti svakako podređene evropskim pravilima i propisima, tako da će članstvo u NATO, po mom mišljenju Crnu Goru samo učiniti jačom i omogućiti joj da njen glas bude saslušan, u skladu sa njenim prioritetima.
Iz moje lične perpektive, kao profesionalnog vojnika, za mog života se sigurno neće naći dostojna zamjena za NATO kao bezbjednosni savez. Jednostavan razlog za to je jedinstveni strateški kapacitet SAD, koji je u stvari interoperabilan sa kapacitetima NATO i može biti upotrijebljen kad i ako je to potrebno. Evropa ni u kom slučaju neće biti u stanju da popuni tu prazninu u nekoj predvidljivoj budućnosti, oni koji misle da je to moguće žive u iluziji. Na ovoj planeti ne postoji nijedna druga alijansa koja u ovom vijeku može da zamijeni NATO. NATO nije savršena organizacija ali je to ipak savez u kom zemlje članice imaju svoj glas i gdje mogu izvršiti uticaj na strateške odluke i njihovu relevantnost. Ali, iznad svega, to je demokratski savez, uprkos onome što neki ljudi mogu misliti.
Postoji li još nešto što biste željeli da dodate?
HAAVERSTAD: Male zemlje moraju da sarađuju na poljima bezbjednosti i odbrane, to je prosta činjenica zasnovana na finansijskoj i geopolitičkoj realnosti. Nadalje, nema zemlje u Evropi ili svijetu koja se može potpuno izolovati od svog okruženja i ignorisati činjenicu da svi živimo na istoj planeti. Saradnja sa susjednim zemljama je od suštinskog značaja, u smislu nadopunjavanja vojnih kapaciteta. Morate da prihvatite činjenicu da nijedna od vaših susjednih zemalja, osim Italije, koja je poseban slučaj, ne može da priušti razvoj vojnih snaga i kapaciteta punog obima.
Kad ovo kažem, ne mislim samo na to da se susrećete na večerama i rukujete se jedni s drugima, već da radite konkretne stvari kao što je udruživanje snaga, intenzivno izvođenje zajedničkih vježbi, vršenje zajedničkih nabavki, uspostavljanje združenih sistema održavanja opreme, zajedničko vršenje nadzora nad vazdušnim prostorom i razvoj združenih vojnih sastava, sa kapacitetom da učestvuju u ekspedicionim operacijama.
Razgovarao: Savo Kentera