Devedesetih godina prošlog vijeka fasade škola bile su nezaobilazan poligon  za ispisivanje  političkih poruka,  a dvorišta lokacije za pokazivanje, katkad i potezanje, oružja zalutalog sa  ratišta…  Srećom, ta vremena su za nama. U međuvremenu, stasali su novi klinci, novi su i bezbjednosni izazovi za institucije, roditelje, društvo. Nove su i poruke. 

Recimo: „Droga je in“! 

To je natpis koji je nedavno osvanuo na tek okrečenoj fasadi podgoričke osnovne škole „Pavle Rovinski“.

„Taman smo uz podršku turske Agencije za međunarodnu saradnju sanirali fasadu, uspjeli da popravimo ogradu, nije mnogo prošlo krenuo je revanš: prvo su napravili i prolaze kroz ogradu da mogu što manje opaženi da ušetaju i borave ovdje gdje im nije mjesto, a onda natpis“, priča  Marijana Papić, direktorka ove škole.

Neko će reći, mnogo buke oko par slova. Roditelji i predstavnici uprave škole zaduženi da brinu i o ovom aspektu bezbjednosti gotovo 1.500 učenika škole Pavle Rovinski, smatraju da se adekvatno moraju zaštititi objekat i dvorište kako djeci ne bi prijetila opasnost iz školskog okruženja. 

Da je i dvorište pokriveno video nadzorom znalo bi se da li je autor neko od uživalaca droge koji noću pribježište nalaze u dvorištu (o čemu, kako tvrde u školi, svjedoče špricevi, folije, razni zamotuljci koji osviću u uglovima); ili je neko od đaka htio da kaže „džaba ste krečili“, samo na nov, nimalo duhovit način…

Ograda i ključ?

Kako, onda, da škole i dvorišta ostanu siguran prostor za djecu – kako da se spriječi boravak onih kojima u školi nije mjesto, a da, pri tom, školske ustanove ne čuvaja policija ili sekjuriti agencije, kao što je to slučaj sa jednom školom u Kotoru?!

U nekim zemljama rješenje su zagrađena školska dvorišta – visoka ograda, kapija na zaključavanje. I kod nas su roditelji zahtijevali to isto. Ali Marijana Papić smatra da bi pokušaj izgradnje ograde vjerovatno rezultirao erupcijom negodovanja stanovnika kvarta.

„Vikendom, praznicima, dvorište je prostor za šetnju, djeca se igraju, tu borave i roditelji. Na žalost , među njima i onih koji za sobom ostave i što ne bi trebalo, pa nam se dešavalo da pored kesa, brik pakovanja, polomljenih flaša, čistačice iz dvorišta iznose i dječje pelene…“, pojašnjava Papićeva. 

Škola Pavle Rovinski ima kamere u holovima, i ispred ulaza. Uprava planira da uvede i video nadzor dvorišta. Kažu, nemaju drugog rješenja jer dvorište niko ne čuva kada se ne čuje školsko zvono. 

Nekada su sve škole, pa i ova, imale noćne čuvare. Prije nekoliko godina novom sistematizacijom radnih mjesta, prema odluci Ministarstva prosvjete, čuvari su izbrisani sa spiska radnih mjesta.Zašto je to tako, i da li će biti promjena- ostali smo bez odgovora jer nadležni u ovoj instituciji nijesu u dogovorenom roku odgovorili na pitanja „Bezbjednosti“.

U svakom slučaju, promjene u sistematizaciji dogodile su se nakon što je po uzoru na neke zemlje iz okruženja uveden školski policajac. Valjda je to bio pokušaj da se napravi budžetska ušteda, ali na pogrešnom mjestu – smatraju predstavnici roditeljskih udruženja i uprave škole.

Jedno vrijeme činilo se da je uvođenje školskog policajca – pravo rješenje. Potreba da „neko bude tu“, da nadgleda, potisnula je u drugi plan kritike prema kojima nije dobro da djeca odrastaju pod obezbjeđenjem uniformisanih lica. U policiji su u to vrijeme ovu formu angažmana doživljavali kao prelazno rješenje, uz obrazloženje da na dugi rok ono vodi samo – prebacivanju odgovornosti sa vaspitnih ustanova u ruke policije. 

Policija u zajednici

Vjerovatno je i to bio jedan od razloga da se Uprava policije odluči na postepeno povlačenje školskog policajca iz upotrebe. Iako bi pojedine škole i roditeljski savjeti i dalje rado vidjeli uniformisano lice u školi,  iz policije, međutim, navode da je pronađena mnogo bolja alternativa. 

Prema riječima Željka Pekovića, policijskog komesara 1. klase u Odsjeku za prevenciju i rad policije u zajednici, školski policajac je nadomješten reonskim policajcem koji je uveden implementacijom projekta Policija u zajednici.

„Ranije smo imali službenike vezane za pojedine škole. Broj angažovanih policajaca rastao je iz mjeseca u mjesec. Ispostavilo se da sve škole žele da imaju svog policajca što je iziskivalo kadrovsko naprezanje koje nismo bili u stanju da servisiramo… Naime, računalo se s time da će samo prisustvo policajca djelovati preventivno, da će uniforma uticati na smanjenje nekih pojava. U praksi ta vrsta prevencije nije opravdala očekivanja. Moguće da je na psihološkom nivou uticala da roditelji ili nastavnici budu mirniji. Pokazalo se, djeca se nijesu ustezala od tuča pred policijskim službenikom, kaže Peković.

On navodi da je kontakt policajac dostupan 24 sata; uprava škole, nastavnici, roditelji i djeca imaju njegov broj. Sa manjim brojem ljudi pokrivamo veće područje a djelovanje policijskog službenika koji ostvaruje i izgrađuje povjerenje sa zajednicom u kojoj radi postaje efikasniji, racionalniji i logičniji potez. Time je i prevencija kvalitetnije i sistematičnije sprovedena jer sva istraživanja upućuju na to da, upozorava Peković, najveći izazovi za bezbjednost đaka dolaze – izvan školskog okruženja. 

Peković podsjeća da policija u okviru ovog projekta u saradnji s partnerima kao i drugim policijskim strukturama realizuje niz akcija poput podjele zaštitnih prsluka za prvake, tipskih rasporeda časova na kojima se nalaze važni brojevi telefona, broj kontakt policajca. Preventivno se djeluje kako bi se smanjila upotreba pirotehničkih sredstava…

Udruženje roditelja Crne Gore nikada nije podržavalo prethodno rješenje, prema kojem je uniformisano lice bilo stalno prisutno u školi i dvorištu.

„Čak i po cijenu pozitivnih efekata, na strani smo stavova psihologa, sociologa i UNICEF-a koji  tako nešto ne smatraju prihvatljivm rješenjem, kaže za Bezbjednost Ljilja Milonjić, predsjednica udruženja. Organizacja na čijem je čelu – osnovana je prije deset godina, sada u gotovo svim opštinama okuplja najveći broj roditeljskih savjeta.

Milonjić smatra da je rad policije u zajednici dobra formula. „Na takav način ti ljudi postaju stvarno dio zajednice i razbijaju neke predrasude i barijere“, kaže Milonjić.

Prema njenim riječima, poznata su joj iskustva sa zapada, gdje djeca razmjenjuju sličice pasa koje koristi kontakt policajac, znaju njegovo ime i to je, kako navodi, najbolji način da se od malih nogu izgrade navike građanina odgovornog i svjesnog  pozicije u kontekstu društvene bezbjednosti. 

Milonjićeva koje je i nastavnica u Srednjoj ekonomskoj školi „Mirko Vešović“ u Podgorici  napominje da tokom velikog odmora, kao i u pauzi između časova, često prošeta dvorištem, pogleda šta se događa. Smatra da da bi proširenje dežurstava razrednih starješina i na dvorište bilo od koristi i proizvelo jak preventivni efekat.

„Nekada situacije lako izmaknu kontroli, tuče izbiju gotovo ni iz čega, a onda je kasno dok uprava pozove policiju… Ipak mislim da je bila ishitrena odluka ukidanja noćnih čuvara jer danas ispada da se od domara očekuje da bude čovjek za sve – da sredi struju, vodovodne cijevi, dvorište i usput da priskoči ako ima problema za bebzbjednost djece…“

Rizik je i kad nema trotoara 

Pitanje bezbjednosti učenika ima mnogo širi kontekst, nije vezano samo na vrijeme boravka u školi, školskom dorištu. Rizici i opasnosti postoje i na putu do škole.

„Proteklih sedam godina od kada sam direktor škole, bezbroj dopisa, inicijativa, išlo je prema nadležnim kako bi se napravio trotoar koji bi vodio do škole. Trotoara još nema, a škola je izgrađena prije 16 godina. Jedva smo uspjeli da izdejstvujemo da se ispred ulaza  postave ležeći policajci, kaže Marijana Papić.

I odbori su problem

Kada je startovala reforma obrazovanja u Crnoj Gori, do te mjere su roditeljski savjeti bili uključeni u cijelu priču da su i kandidati za direktore školskih ustanova gotovo vodili kampanje kako da dobiju naklonost prilikom izbora. 

Prema riječima Ljiljane Milonjić u posljednje vrijeme, nakon nekih podzakonskih promjena, prvenstveno u sastavima školskih odbora učinjen je značajan korak – nazad. 

Izvorno, školski odbor činila su dva predstavnika Ministarstva, četiri nastavnika, dva roditelja, dva učenika,  predstavnik lokalne zajednice.. Dakle, ljudi pozvani da, svako iz svog ugla, govore o pitanjima od značaja za školstvo i doprinesu kvalitetnim odlukama i rješenjima. U tom kontekstu mislim da bi stari sastav odbora definitivno bio bolji kanal i za promovisanje nekih rješenja koja bi bila od interesa i za bezbjednost učenika.

Piše: Igor Perić

(Magazin “Bezbjednost” broj 6)