Autor: dr Andreas Umland, viši saradnik na Institutu za Euro-Atlantsku saradnju u Kijevu

Hibridni rat Revolucije dostojanstva koji vodi Kremlj ometa prozapadne snage u sprovođenju reformi u ukrajinskom građanskom društvu, javnoj upravi i zapadnoj dijaspori.

Postevromajdanska Ukrajina i faktor Rusije

Kako se može opisati kontradiktorna slika današnje Ukrajine – zemlje sa toliko isticanim najavama plana reforme, u kojoj reformatori napuštaju vladu?

S jedne strane, Kijev se može pohvaliti prvim uspjesima u sprovođenju „Strategije za reforme 2020“, usvojene u julu 2014. U ovom programu je ukrajinska vlada prepoznala 62 državne mjere reforme koje treba da se preduzmu u narednim godinama. I zaista, kao posljedica toga, donešeni su brojni zakoni o: lustraciji, borbi protiv korupcije, nabavci, reorganizaciji državne službe, unaprijeđenju višeg obrazovanja, stvaranju novih policijskih snaga, uvođenju javnog emitovanja itd.

Trenutno se osnivaju četiri nove agencije za borbu protiv korupcije koje će se isključivo boriti protiv mita i korupcije. vlada u Kijevu je zajedno sa ukrajinskim građanskim društvom i međunarodnim savjetnicima, kao što su specijalna Savjetodavna Misija UN i venecijanska komisija Savjeta Evrope, radila na formulisanju ovih zakona.

Štaviše, vrijedne su pomena i reforme na regionalnim i lokalnim nivoima. Brojne ukrajinske oblasti, gradovi, pa čak i sela trenutno mijenjaju svoju javnu upravu na bolje, čak i prije sprovođenja Kijevskog plana o decentralizaciji. U nekim slučajevima, oblasti i zajednice sprovode reforme blisko sarađujući sa prozapadnim snagama u Kijevu. U drugim, ljudi koji sprovode lokalne reforme djeluju nezavisno od reformskih pokreta u Kijevu. U brojnim regionalnim vladama, kao na primjer u upravi oblasti Odese, lokalne promjene su ili na domaku ili su nadmašile reforme koje se sprovode u Kijevu.

S druge strane, Ukraijna se danas nalazi usred političke krize koju nisu pokrenule ove napredne promjene, već sporo sprovođenje i konstantno podrivanje reformi unutar centralne vlade i parlamenta, koji su nedavno doveli do dubokog raskola u kijevskoj vladajućoj eliti. Nakon zloslutnih znakova tokom prethodnih mjeseci, uvaženi ukrajinski ministar ekonomije Aivaras Abromavicious podnio je ostavku 3. februara 2016. i na taj način poljuljao političke krugove. Abromavicius se izričito pobunio protiv dogovora iza zatvorenih vrata sa kojima je trebalo da se saglasi i iznio na površinu sve veće frustracije zvaničnika ukrajinske reformske vlade.

Stoga, transformacija Ukrajine tek slijedi. Ne samo da nijesu ispunjena postevromajdanska obećanja brze i sveobuhvatne reforme, nego se stari sistem mita i mreže državnih poslova ponovo javio, mada pod novom maskom. Da ironija bude veća, sve ovo se dešava uprkos anti-oligarhijskom patosu Revolucije dostojanstva iz 2013-2014. i uprkos planu reforme postevromajdanske vlade, a i u suprotnosti je sa prošlošću mobilisanog građanskog društva i zapadne dijaspore.

Standardno objašnjenje za ovu očitu protivurječnost je validno, premda nedovoljno: ukrajinske post-sovjetske mreže korupcije uzvraćaju udarac, stare navike i ustrojstva su opstali, a novo političko vođstvo Kijeva očigledno nije tako transformatorski nastrojeno kao što su mislili revolucionari iz 2014. Ipak, kako objasniti paradoks da vođe Evromajdana nijesu bile u stanju da pobijede stari oligarhijski sistem?

Izdvajaju se tri razloga za ovaj neuspjeh:

1. Ruska agresija protiv Ukrajine: vojna ekspanzija Moskve imala je višestruke društveno-ekonomske posljedice za ukrajinsko društvo, uključujući i njegovu sposobnost da se radikalno mijenja. Hiljade Ukrajinaca – među kojima je bilo mnogo nesebičnih patriota – je ubijeno, osakaćeno, ranjeno ili/i zadobilo traume od rata. Ukrajina je izgubila dvije ekonomski važne teritorije. Aneksiju Krima i okupaciju djelova Donjeckog bazena pratila je eksproprijacija proizvodnih postrojenja, konfiskovanje državne i privatne imovine, uništavanje infrastrukture i prenos industrijske opreme i drugih dragocjenosti iz Ukrajine u Rusiju. Ukrajina je morala da preusmjeri veliki dio svojih, već oskudnih, finansijskih, materijalnih i ljudskih resursa iz civilnog u vojni serktor, za posleratni oporavak. Rat i razni izazovi koje on donosi, su prouzrokovali kontraefekat na aktivnost ukrajinskog građanskog društva i dijaspore na zapadu. Desetine hiljada aktivista koje je mobilisao Evromajdan nijesu više usmjeravale svoje prvobitne napore na ponovno oživljavanje zemlje. Umjesto da rade na reformi Ukrajine, mnoge građanske grupe Ukrajine su u prvi plan stavile pitanje pukog opstanka države. Borba ili podrška ratu protiv Rusije – a ne mijenjanje domovine – postala je prioritetna misija za većinu ukrajinskih revolucionara. Suočavanje sa nemilosrdnim i moćnim neprijateljem iz inostranstva, stabilizacija države, društva i velikih kompanija, a ne odvajanje vlade od oligarha, je bio i ostao glavni zadatak Ukrajine. Ipak, ubrzo su naišli na obeshrabrujući izazov – ublažavanje fizičke i mentalne patnje kroz koju su prošle hiljade vojnika i civila, kao i njihove porodice na koje je uticao rat. U periodu od 2014. do 2015. ukrajinsko građansko društvo je trebalo da se fokusira na poboljšanje zakonodavnih projekata, koji bi unaprijedili međunarodne ekonomske veze, razotkrili mreže korupcije, razvili obrazovne programe, identifikovali bespotrebno trošenje, ili koji bi se suočili sa ozbiljnim istorijskim pitanjima. Umjesto toga, većina aktivista koji su mobilisani u periodu 2014-2015. je angažovana da radi poslove usko povezane sa ratnim aktivnostima, kao što su pomaganje unutrašnje raseljenom stanovništvu, popravljanje uništene infrastrukture i slični zadaci.
2. Ekonomska kriza prouzrokovana ratom: Ovu već tešku situaciju je zakomplikovao veoma ozbiljan pad BDP, realnih dohodaka i nacionalne valute – grivne – u periodu od 2014. do 2015. godine, koji je uglavnom, ali ne isključivo prouzrokovao rat. Čak i prije ruske agresije, Ukrajinci su bili veoma siromašni. Ali ih je dugogodišnji krvavi rat protiv najveće evropske vojne sile učinio najsiromašnijim narodom u Evropi – čak iza Albanaca i Moldavaca. Pritom, u isto vrijeme su se naglo povećale cijene struje, gasa i grijanja – uslov koji je nametnuo Međunarodni monetarni fond kako bi pozajmili novac od njih. Čisto da bi se agonija nastavila. Ipak, ovo drastično makroekonomsko prilagođavanje tokom rata je još više pogoršalo efekat šoka već ozbiljnog finansijskog i društvenog kolapsa koje je stanovništvo iskusilo od početka ruske intervencije. Ogroman procenat komunalnih naplaćivanja ne samo da je smanjio pri- vatnu potrošnju, investiranje i komfornost, već je stavio građanske aktivnosti u još težu ekonomsku situaciju, smanjio popularno podržavanje vesternizacije vladine agende, i olakšao uspon neodgovornog političkog populizma.
3. Nevojni instrumenti moskovske intervencije: Ukrajina nije bila niti je jedina žrtva tradicionalne oružane agresije. Rusija istovremeno vodi nevojni hibridni rat u više smjerova protiv Ukrajine koji je samo djelimično očigledan i ne baš u potpunosti shvaćen na zapadu. Ovo, ponekad namjerno zatajeno podrivanje ukrajinske države se sprovodi kroz ekonomske sankcije, tajne obavještajne operacije, međunarodne propagandne kampanje, namjerne sajber napade, diplomatske intervencije, politički pritisak, okupljanje trupa na rusko-ukrajinskim granicama, itd. vjerovatno najvažniji aspekt „nelinearnog“ ratovanja Kremlja nisu toliko njegove neposredne posljedice, koliko osnovni društveno-psihološki i političko-ekonomski kalkulus. Ukrajince treba izmoriti tako što ih godinama treba držati u neizvjesnosti – zaglavljene između bezbrižnosti i tenzije, između rata i mira, nestabilnosti i stabilnosti. Ovo bi naročito trebalo da izazove nestalnost i frustracije na području na kom se govori ruski jezik, a koje se graniči sa Rusijom, kao i na Crnom i Azovskom moru. Lokalni preduzetnici treba da budu obeshrabreni, diplomci sa univerziteta razočarani, aktivisti građanskog društva uznemireni, međunarodni partneri unezvjereni, a strani investitori preplašeni.

Ovi značajni novi izazovi za ukrajinsko društvo promijenili su javni i privatni život mnogih Ukrajinaca – uključujući i one koji su društveno više aktivni – u periodu od 2014. do 2015. godine. Očigledno, ni agresija ruskih oružanih snaga ni nevojne intervencije drugih agencija Kremlja u Ukrajini, i njihove različite posljedice se ne mogu opravdati sporim sprovođenjem reformi koje je preduzela ukrajinska vlada i predsjednik. Ipak, hibridni rat Moskve protiv Kijeva i njegove različite ekonomske, društvene i psihološke posljedice su takođe imali važnog odjeka za tranziciju Ukrajine. To je naročito promijenilo „korelaciju snaga“ u borbi ukrajinskog društva protiv korumpirane državne uprave i iracionalne ekonomske strukture. Da je Rusija ispoštovala suverenitet, integritet i evropski izbor njenog „bratskog naroda“, mi bismo danas imali umnogome drugačiju Ukrajinu.