Autor: Zvonimir Mahečić (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 7)

Kada se govori o pristupanju međunarodnim organizacijama poput NATO i EU u svakoj tranzicijskoj državi, bila to Hrvatska ili Crna Gora, postoji trenutak kada državne institucije odluče da pristupanje postaje jedan od njihovih ključnih političkih ciljeva.

U slučaju Republike Hrvatske o tome su još prije skoro cijelog desetljeća postigli saglasnost Hrvatski Sabor, predsjednik Republike i Vlada te su taj cilj postupno sproveli kroz sve najvažnije strategijske i programske dokumente spoljnopolitičkog, bezbjednosnog, privrednog i odbrambenog karaktera.

U skladu s tim tadašnja koaliciona Vlada vođena od SDP-a donijela je 2002. godine „Komunikacijsku strategiju o informisanju hrvatske javnosti o pristupanju Republike Hrvatske u evropske integracije“ no osim toga, kako to već obično biva, ništa spektakularno se nije događalo dugi niz godina.

Početkom 2006. do javnosti je doprla informacija da su se tadašnji hrvatski premijer i generalni sekretar NATO složili oko potrebe da Hrvatska izradi komunikacione strategije o informisanju javnosti o pojedinostima i približavanja savezu. To je bila posljedica uočene slabe podrške javnosti ulasku u NATO tako da se može reći da je sredina 2006. barem u načelu označila početak ozbiljnijih aktivnosti usmjerenih ka podizanju javne podrške ulasku Republike Hrvatske u NATO.

No u praksi, tek kad se polako počelo približavati vrijeme kada je bilo realno za očekivati poziv da Hrvatska uđe u NATO državne institucije započele su pravu ofanzivu usmjerenu na uvjeravanje javnosti da prihvati i da podršku provođenju cilja o kojem ista ta javnost nije inicijalno bila čak niti konsultovana, ali se sada, post festum, od nje očekivalo da ga prihvati kao svoj i da mu legitimaciju na koju bi se vlast mogla pozivati kada joj to zatreba.

Ova ofanziva bila je posljedica i konstantno slabe podrške građana koji su u različitim ispitivanjima javnog mnjenja praktično sve do početka 2007. ulasku u NATO davali tek oko 30 posto podrške. Otprilike u to doba je Vlada, ovaj puta većinom sastavljena od strane HDZ-a, donijela novu komunikacijsku strategiju i u skladu s njom pokrenula aktivnosti uvjeravanja javnosti da da podršku ulasku u NATO.

Ovaj je proces imao nekoliko prepoznatljivih karakteristika.

Prva je očekivano bila da su u plasiranju svojih „istina“ sudjelovali kako zagovornici ulaska u NATO, okupljeni uglavnom oko predstavnika službene vlasti, tako i njegovi protivnici, raznorodna skupina nezavisnih udruženja, poneki opozicioni političari te građani koji su tražili svoje istomišljenike na različitim blogovima, newsgrupama, e-zinima i sl. dostignućima informatičke civilizacije.

Drugu karakteristiku ovog procesa predstavljala je činjenica da niti jedna strana nije previše birala sredstva niti držala do logike te čvrstih argumenata i dokazivih činjenica te je stoga medijski prostor bio naprosto zatrpan informacijama i dezinformacijama.

Treća bitna karakteristika ovog procesa ogleda se u shvatanju koje se proširilo organizacijama civilnog društva i dijelom medija da razne informacije i dezinformacije u pogledu ulaska Hrvatske u NATO nisu posljedica neznanja ili zabluda već da se u dobroj mjeri radi o pokušaju prevare javnosti. I konačno četvrtu karakteristiku oslikava očigledan manjak dobro obrazovanih pojedinaca s područja, bezbjednosti, međunarodne politike, ekonomije i odbrane, kako na strani službene vlasti tako i na strani civilnog društva, koji bi bili u stanju uvjerljivo i argumentovano komunicirati prema javnosti stavove i razmišljanja svojih matičnih struktura.

Zaključak koji se nameće na primjeru iskustva Republike Hrvatske jest da u postupku rasprava o svrsishodnosti i oportunosti ulaska u NATO, a podjednako tako i EU, svi stavovi trebaju imati puno pravo građanstava i biti razmatrani, prihvaćani ili odbacivani, samo na temelju snage argumenata. Iako ovo može izgledati pomalo idealistički, na dugi rok u pogledu postizanja najšireg mogućeg društvenog konsenzusa i što je još važnije njegovog dugoročnog održavanja, ovo je zapravo jedini ispravan put.

Umjesto potpunog, kvalitetnog, tačnog i transparentnog informisanja građana vlast se okrenula pokretanju različitih aktivnosti koje su sve bile pokrivene zajedničkim nazivnikom komunikacijske strategije te povremenom prezentovanju ispitivanja javnog mišljenja koje je trebalo pokazati stabilan porast podrške ulasku u NATO.

Ovakve i slične komunikacijske strategije nisu ništa drugo nego jedan oblik javne diplomatije, a ona se u svijetu već odavno, pomalo cinično, ali prilično tačno, doživljava kao „proizvodnja pristanka“. Što će reći manipulisanje sveukupnom javnošću radi dobijanja podrške za sprovođenje određenih aktivnosti koje će u krajnjoj liniji koristiti isključivo parcijalnim interesima. No da ne bude sve dosadno i jednostrano pobrinule su se neke od nevladinih organizacija.

Tako je na primjer u sklopu aktivnosti pod zajedničkim nazivom komunikacijske strategije od strane jednog nezavisnog udruženja i jednog instituta pokrenut zajednički projekt pod nazivom „Bolje pakt nego rat“ što je slogan koji je problematičan iz više razloga.

Prvo, intencija nepristranosti u raspravi o ulasku NATO bila je dovedena u pitanje nesretnim izborom slogana koji jasno daje na znanje koji je već unaprijed definisan stav autora projekta.

Drugo, u nazivu se javnosti sugerisalo, čak ju se i plašilo tvrdnjom da je rat izvjestan ukoliko se ne izabere opcija ulaska u NATO.

Treće, izbor riječi pakt kao pozitivne opcije u izboru nesretan je iz razloga što se ta riječ, kako god okrenuli, u našem jeziku shvaća kao nešto ne baš pozitivno. Tako se na kraju može steći utisak da su autori projekta htjeli reći građanima: suočeni ste sa izborom između većeg i manjeg zla, pa vi sad birajte!

Većina nevladinih organizacija dugo je vremena izražavala zamjerke u pogledu nepostojanja dijaloga između politike i javnosti iako je pristup Republike Hrvatske u NATO bio na političkom jelovniku dugi
niz godina. Prigovaralo se također zbog nedostatka javno dostupne „cost-benefit“ analize ulaska u NATO
i nedostatka alternativnih strategija koje bi javnosti ponudile mogućnost izbora. Sve je doprinijelo porastu strahovanja da Vladina komunikacijska strategija nije u stvarnosti usmjerena podizanju nivoa znanja i širenju informacija već je jednostavno usmjerena na postizanje propagandnih efekata te stvaranju podrške stavovima i intencijama službene vlasti.

Rezerve prema komunikacijskoj strategiji, njenom sprovođenju, a posljedično i prema samom ulasku u NATO, postale su još izraženije u proljeće 2008. kada je nakon opetovanih zahtjeva nevladinih organizacija da se komunikacijska strategija učini dostupnom javnosti, objavljeno da to ne može biti učinjeno jer je ona tajni, klasificirani dokument.

Bez obzira na različite stavove o tome tko je više, a tko manje kriv za nedostatak argumentirane rasprave u društvu, obje strane, i službena vlast, kao i nevladine organizacije, mediji, nezavisni instituti i akademska zajednica, bile su smatrane od većine građana kao jednako zaslužne za komunikacijsku pat poziciju. Obje strane smatrane su podjednako dogmatskim i elitističkim u nastojanjima da ostvare samo i isključivo svoje interese. No rezultat te njihove borbe imao je posljedice po cijelo društvo jer je rezultirao nezadovoljavajućom kvalitetom rasprava, navijačkom i jednostranom provedbom komunikacijske strategije, degradiranjem značaja samog procesa pristupanja u NATO i sub-optimalnim nivoom demokratske rasprave u društvu.

U tom kontekstu različiti okrugli stolovi, prezentacije, javna događanja, medijske aktivnosti, iako u načelu pozitivni, došli su prekasno i imali relativno malen utjecaj na razvoj događaja. Kvalitet njihovih sudionika, kako onih koji su zastupali službene stavove, tako i onih iz institucija civilnog društva, često je bio relativno slab, a iskazivani stavovi i argumenti su u najmanju ruku bili sumnjivi.

Tako se na primjer u sklopu uvjeravanja javnosti da je ulazak u NATO poželjan i neizbježan cilj manipuliralo procjenama te simulacijama troškova obrane ukoliko Hrvatska ostane izvan NATO-a. Po njima je proizlazilo da će Hrvatska uštedjeti nekoliko milijardi dolara samo na stavci vojnog proračuna u idućih desetak godina radi ulaska u NATO.

Malo ko se potrudio detaljnije raščlaniti te tvrdnje ili skrenuti pažnju javnosti da bi to, ako bi bila istina, u praksi značilo faktično višegodišnju uštedu cjelokupnog iznosa vojnog proračuna. Zanimljivo je da službene simulacije koje su nudile ove zaključke zapravo nitko nije vidio, a ono što su predstavnici nezavisnih udruženja, medija i različitih instituta imali priliku vidjeti teško da bi moglo dobiti naziv studije ili ozbiljne simulacije. Radilo se naime o petnaestak slajdova prezentacije odnosno osamnaest stranica materijala bez glave i repa u kojem su dvije trećine sadržaja činile tablice sa finansijskim podacima, a tek jednu trećinu, znači slovom i brojem šest stranica, je činila analitička procjena dostojna možda osnovne škole.

Javnost je isto tako bila bombardovana i najavom dramatičnog porasta stranih investicija do kojeg će doći kao posljedica ulaska u NATO. Budući da je većina tranzicijskih zemalja, novih članica NATO, vodila proces pristupanja NATO i pregovora sa EU u približno istom vremenskom razdoblju temeljni problem prilikom procjene ekonomskih koristi i investicijskih efekata jest kako razgraničiti koristi inducirane ulaskom u NATO od onih koje su posljedica postepenog prilagođavanja pravne regulative i reforme državne administracije u sklopu pregovora o ulasku u EU? Pojedini ekonomski stručnjaci pokušali su donijeti odgovarajuće zaključke proučivši dostupne podatke o direktnim investicijama u tranzicijskim zemljama u zadnjih desetak godina.

Zaključak je bio da ozbiljne i utemeljene studije ili članci koji bi obradili temu porasta investicija u tranzicijskim zemljama koje su postale članice NATO u zadnjih nekoliko godina gotovo i ne postoje, te da osim generalnog porasta investicija u ciljanom razdoblju nikakve druge zaključke nije moguće donijeti.

Bez obzira radilo se o Crnoj Gori ili Hrvatskoj, vlast i njeni predstavnici morali bi shvatiti jednu ključnu stvar koja bi im mogla olakšati donošenje odluka te istovremeno poboljšati tretman javnosti u procesu donošenja svih ključnih odluka od važnosti za budućnost društva i zemlje. Vrlo je vjerojatno da solidna većina građana Hrvatske, a vjerujem da to u velikoj mjeri vrijedi i za Crnu Goru, nije protiv ulaska u NATO, pa ga čak u onim trenutcima kada racionalno razmišlja o smjeru razvoja zemlje vjerojatno u značajnoj mjeri i podržava.

Ono što primjer rasprava u hrvatskom društvu čini se da pokazuje jest da veliki broj građana ne podržava, i ne može podržati, potpuno pogrešne metode uvjeravanja te neprimjereni postupak i način na koji nas je, u slučaju Hrvatske, politička elita vodila u NATO. I zato nije pitanje „To NATO or not to NATO?“. Pitanje je kako u NATO, i EU, a da svi mi, ili barem velika većina, budemo zadovoljni i ne osjećamo se zanemareno, prevareno i iskorišteno.

Građani u većini mogu prihvatiti postojanje različitih stavova i mišljenja u pogledu svakog pitanja ključnog za opstanak i razvoj društva, čak i u onim slučajevima kada se njihovi lični stavovi ne slažu sa većinski prihvaćenim, pod uslovom da imaju osjećaj da su svi stavovi i mišljenja u javnoj i argumentiranoj raspravi na razini cijelog društva razmotreni i da su dobili adekvatnu pažnju. Ali teško da mogu prihvatiti osjećaj da su izmanipulisani i iskorišteni. I upravo taj osjećaj iskorištenosti može dovesti do vrlo neugodne posljedice da zbog nezadovoljstva postupkom građani počnu sumnjati u sam sadržaj određenih Vladinih ciljeva, a to je efekat kojemu nitko u političkoj strukturi i državnoj administraciji ne bi trebao težiti niti ga pasivno ili aktivno podržavati.

Ono što je neobično jest da su sve aktivnosti i zvanične tvrdnje vlasti, koliko god bile upitne i slabo argumentirane te praćene potpunim ignorisanjem stavova i mišljenja koji bi dovodili u pitanje njihove nalaze i optimizam, rezultirale porastom javne podrške ulasku u NATO. Javna podrška ulasku u NATO, uz sve rezerve koje se mogu uputiti redovnim ispitivanjima javnog mnjenja, porasla je sa 30 odsto s kraja 2006. na oko ili iznad 60 odsto početkom 2008. Što nam to govori? Samo to da je onu središnju grupaciju neopredijeljenih građana u načelu vrlo lako uvjeriti u svrsishodnost konkretnih namjera i aktivnosti zvanične politike te stoga službena vlast nema neke velike potrebe za distorzijom procesa uvjeravanja i za pribjegavanje manipulaciji.

I stoga malim tranzicijskim društvima ne trebaju toliko komunikacijske strategije koliko im treba dugoročno strategijsko komuniciranje. Svaka vlast koja želi komunicirati prema društvu svoje intencije u pogledu ulaska u međunarodne organizacije, bili to NATO ili EU, mora voditi računa o tome da je dugoročno bolje za cijelo društvo i sve građane da postoji strategijska komunikacija i razmjena informacija s građanima i različitim društvenim grupacijama, nego da se pišu, kroje, mijenjaju, skrivaju i provode s figom u džepu različite komunikacijske strategije kao relikti formiranja javnog mišljenja.