Migracije kao savremeni izazovi evroatlantizma

Autorka: prof. dr Lidija Čehulić Vukadinović (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 10)

Najveći izbjeglički talas u savremenoj evropskoj istoriji

  • Savremeni evroatlantski odnosi ponovno se prelamaju na relaciji ukupnih odnosa istok – zapad, odnosno SAD – Ruska Federacija

Migracije su oduvijek bile prisutne u međunarodnoj zajednici, i za one koji su migrirali kao i za zemlje u koje se migriralo, uvijek su predstavljale određenu opasnost i potencijalni problem.

No, izbjeglički talas koji trenutno zapljuskuje Evropu (2015. više od milion ljudi tražilo je azil u zemljama EU) ne samo da je po broju migranata najveći u modernoj evropskoj istoriji, već je ozbiljno narušio dostignut stepen politike evropske integracije, pokazao institucionalnu nedoslednost određenih programa i institucija Evropske unije (Šengenski sistem otvorenih granica, FRONTEX, European Asylum Support Office, Dablinski sporazum), kao i nedorečenosti u kreiranju zajedničke evropske migracijske politike te zajedničke politike EU prema tražiteljima azila.

Osim tih, uglavnom administrativno – tehničkih problema EU, izbjeglička kriza ozbiljno je uzdrmala politički kredibilitet i sistem vrijednosti Evrope kao centra tzv. zapadnog, demokratskog, liberalnog, razvijenog Svijeta u kojem se poštuju ljudska i humanitarna prava. Samim tim i atraktivnost Evropske unije, koja još od Ugovora iz Mastrihta pokušava biti relevantan globalni akter na međunarodnoj sceni, blijedi.

Trenutna izbjeglička kriza svakako predstavlja i jedan od dva glavna izazova politici evroatlantizma u Evropi. Glavni sadržaji evroatlantskih odnosa danas se ponovno prelamaju na evropskom kontinentu, tačnije njegovim graničnim djelovima.

Kriza u i oko Ukrajine, koja je kulminirala ruskom vojnom aneksijom Krima, rezultirala je do sada najlošijim odnosima na relaciji NATO – Ruska Federacija. Smanjene su političke veze ta dva aktera, a Zapad je Ruskoj Federacji nametnuo sankcije. U odnosima tzv. novog hladnog rata NATO se postavio vrlo odlučno u cilju promocije i očuvanja temeljnih vrijednosti evroatlantske ideje; zaštite demokratskog razvoja društva, prava nacionalnih manjina, poštovanje vjerskih sloboda i opšte humanitarnih vrijednosti.

Istočnoevropske članice Saveza, uključujući i baltičke zemlje, danas su njegov najmilitarizovaniji dio. Po prvi put nakon raspada bipolarizma NATO je okupio svoje brojne kopnene, pomorske i vazdušne snage, uključujući i posebno formirane snage za brzi dogovor te ih stacionirao na teritoriju svojih istočnoevropskih i baltičkih zemalja članica.

U tom velikom okupljanju vojnih snaga ali i demonstraciji njihove stvarne moći i djelotvornosti u brojnim vojnim vježbama koje preduzima u svojim članicama blizu granice s Ruskom Federacijom, predvode snage najjače članice Saveza, Sjedinjenih Američkih Država.

S druge pak strane, kriza izazvana tzv. zapadnobalkanskom izbjegličkom rutom rezultirala je relativno blagim odgovorom NATO-a. Od početka izbijanja krize generalni sekretar Saveza Jens Stoltenberg ističe kako se radi o humanitarnoj krizi za čije je rješavanje primarno zadužena Evropska unija.

Naravno, za NATO je saradnja sa Evropskom unijom oduvijek bila esencijalna. Stoga će, u kontekstu dobre NATO – EU saradnje, članice NATO-a koje su ujedno i članice EU dati svoj doprinos u suočavanju sa izbjegličkom krizom. NATO bi trebao služiti kao platforma uspješne i efikasne saradnje svih članica dviju organizacija koje se žele jače uključiti u rješavanje krize na tom graničnom dijelu Evrope, a maksimalno što se od Saveza trenutno može očekivati je pružanje logističke, savjetodavne i političke podrške programima i akcijama EU vezanih za izbjegličku krizu.

U svom vojnom djelovanju NATO će se skoncentrisati na preduzimanje određenih akcija van teritorije Evrope u cilju uklanjanja uzroka same izbjegličke krize (stabilizacija prilika u ratom zahvaćenim područjima Sirije, Iraka, Afganistana). Takva odluka Saveza u skladu je sa posthladnoratovskom svojevrsnom podjelom rada i odgovornosti za održanje sigurnosti međunarodnog poretka između evroatlantskih saveznika. Evropska unija trebala bi se primarno baviti humanitarnim, a NATO vojnim akcijama.

Iako su kršenja demokratskih normi, solidarnosti i ljudskih prava mnogo evidentnija upravo na
tom južnom kriznom žarištu Starog kontinenta od onih na njegovom sjeveroistoku, u praksi se pokazuje da se savremeni evroatlantski odnosi ponovno prelamaju na relaciji ukupnih odnosa Istok – Zapad, odnosno SAD – Ruska Federacija.

Time je, uprkos Savezničkog deklarativnog pozivanja na promovisanje demokratije i ljudskih prava, geostrategija, borba za konkretne interesne sfere i želja Zapada da se pod svaku cijenu umanje mogućnosti ruskog uticaja u Evropi prevagnula u izboru prioriteta i fokusa djelovanja evroatlantskih saveznika u savremenim evropskim kretanjima.

No, pokazuje se da se Europska unija sama ne može ili ne želi adekvatno boriti protiv najnovije prijetnje evropske sigurnosti, nekontrolisanog, kontinuiranog dolaska sve većeg broja ljudi iz ratom zahvaćenih kriznih žarišta. Čak ni pokušaj ograničavanja statusa izbjeglica na ljude koji dolaze iz ratom opustošenih djelova Sirije, Iraka ili Afganistana, nije dovoljan da ograniči broj migranata koji dolaze i žele ući u Evropsku uniju.

Evropske granice nikada u modernoj istoriji nijesu bile toliko nesigurne što je svakako rezultat destabilizcije prilika u bližem i širem evropskom okruženju. Tradicionalne nestabilnosti regije Mediterana povezuju se, diverzifikuju i šire duboko u unutrašnjost afričkog kontinenta, a na azijskom prostoru crta nesigurnosti seže gotovo do Tihog okeana. Ne radi se više samo o tradicionalnom tzv. muslimanskom polumjecesu od Levanta do Pakistana. Tradicionalno pitanje vjerskih sloboda ili različitih sistema vrijednosti kao i Huntingtonova najava iz devedesetih godina prošlog vijeka o sukobu različitih civilizacija, nijesu jedini faktori destabilizacije međunarodnog sistema.

Sve veći stepen siromaštva, glad, nedostatak pitke vode, energenata, zarazne bolesti, radikalne terorističke grupe, različiti oblici savremenog ropstva, sve veći stepen izloženosti različitih grupa stanovništva kriminalu i korupciji, do otvorenih oružanih sukoba u kojima se brutalno vojnom silom uništavaju osnovni uslovi za život ljudi, razlozi su zbog kojih tako veliki broj stanovništva napušta tu ogromnu nestabilnu teritoriju i pokušava započeti novi život upravo u Evropi. Iz njihove sumorne i nesigurne svakodnevice bilo koja članica Evropske unije ili NATO-a nalikuje obećanoj zemlji blagostanja, mira i slobode.

Od tri glavne izbjegličke rute prema Evropi, prvoj: od Afrike preko Mediterana do Francuske; drugoj: od Afrike preko Mediterana do Lampeduze, ona treća: iz Azije, djelimično Afrike preko jugoistočne Evrope ili Zapadnog Balkana do Evrope postala je najdominantnija. Ubrzo i službeno prozvana Zapadnobalkanska izbjeglička ruta dovela je do novih realnosti i odnosa snaga među članicama EU i NATO-a, ali i redefinisala međusobne odnose zemalja na toj ruti, od kojih su sve osim Srbije i službenog aspiranta za članstvo u te dvije organizacije (Srbija želi da uđe u EU bez članstva u NATO-u).

Prvi raskoli zbog priliva velikog broja migranata Zapadnobalkanskom rutom zabilježeni su unutar samih članica EU. Nakon evidentnog nepoštovanja Dablinskog sporazuma i Šengenskih regulativa Evropska unija usvaja kvote za alokaciju prvih sto šezdeset hiljada migranata iz Italije i Grčke u ostale članice Unije. Ali dio bivših postsocijalističkih zemalja (Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka), ali i neke bogate stare članice EU (Velika Britanija, Francuska, Danska) otvoreno su se suprotstavile politici kvota o prihvatanju izbjeglica koje je Brisel službeno predložio.

Ubrzo Mađarska počinje da gradi žičanu ogradu na svojoj granici sa Srbijom i Hrvatskom, a sve oštrija retorika u odnosu na prihvatanje migranata koji su po brojnim fizičkim, kultuloroškim i vjerskim karakteristikama različiti od u Istočnoj Evropi dominantnog slovenačkog hrišćanskog svijeta, počinje šokirati javnost. Na primjer u Češkoj, pretežno ateističkoj zemlji, žele da prime samo hrišćane, u Poljskoj ne žele izbjeglice jer one smrde, u Mađarskoj ih ne žele jer su Muslimani….

U tim istočnoevropskim zemljama oštro se napada njemačka kancelarka Angela Merkel, koja se od početka izbjegličke krize, zalaže za otvaranje granica Evropske unije, prihvatanje migranata i stvaranje uslova za njihovu efikasniju asmililaciju u evropska društva. Takvom politikom, na tragu očuvanja evropskih temeljnih vrijednosti, evropskog sistema vrijednosti i evropskih demokratskih postignuća, kancelarka Merkel još jednom spašava fiktivno jedinstvo Evropske unije (isto je učinila i nakon institucionalne i finansijske krize EU) iako na domaćoj političkoj sceni sve više gubi kredibilitet i popularnost svojih vlastitih građana i političkih saradnika.

No kancelarka Merkel je istrajna da EU mora pronaći rješenje te da zatvaranje vanjskih granica pred migrantima ili uvođenje nekog novog unutrašnjeg šengena nije adekvatan odgovor za budućnost.

Unutar institucija EU očito se ne može postići jedinstveni stav oko izbjegličke krize stoga pojedine članice, u skladu sa vlastitim nahođenjima i interesima, izlaze sa različitim pojedinačnim ili grupnim inicijativama vezanih za taj problem.

Grupa zemalja poznatija kao koalicija voljnih, koja uključuje Austriju,
Holandiju, Belgiju, luksemburg, Njemačku, Finsku, švedsku i Grčku, sastaje se nezavisno od službenih tijela EU i pokušava naći neka prihvatljiva rješenja vezana za svakodnevne probleme koje njihove zemlje imaju vezano za izbjeglički talas kojem su izložene, ali isto tako organizuju i česte sastanke sa ne-članicom EU, Turskom.

Danska je predložila za vrijeme trajanja izbjegličke krize usvajanje svojevrsnog mini–šengena koji bi se odnosio samo na manji broj članica EU spremnih poštovati više standarde solidarnosti. Višegradska grupa zemalja (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka) kontinuirano zadržava i na različite načine izražava svoj negativan stav prema prihvatanju migranata. Evropska solidarnost kao jedna od snažnih karakteristika najavljenog evropskog identiteta pada pred najezdom izbjeglica i migranata. Izbjeglička kriza, uz već ustaljenu podjelu na tzv. Evropejce i Atlantiste, stvorila je i neke nove podjele unutar Evrope, koji će se svakako odraziti i na ukupne evroatlantske odnose.

S druge pak strane, zemlje na tzv. Zapadnobalkanskoj izbjegličkoj ruti (Turska, Grčka, Makedonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Austrija) nakon početnih međusobnih optuživanja, političkog vrijeđanja, čak i zatvaranja granica između nekih od njih (Hrvatska – Srbija) i izgradnje novih žičanih ograda (Slovenija na granici sa Hrvatskom) shvatile su da probleme vezane za migrante moraju rješavati zajedno i simultano.

Zemlje Zapadnog Balkana, zbog svoje loše ekonomsko – socijalne situacije migrantima nijesu interesantne kao krajnje zemlje u kojima bi tražili azil ili ostali živjeti. No, plaše se da zbog oklijevanja i tromosti institucija EU, ali i nezaintresovanosti ostalih međunarodnih organizacija za taj evropski bezbjednosni problem ne postanu izbjeglički sabirni centri, odnosno kako je to EU čak svojevremeno i predviđala, regionalni hot-spotovi uz vanjske granice EU.

Njihova iznenadna funkcionalna saradnja ima za cilj upravo spriječiti takav scenario. Naime, i mnogo bogatije zemlje od zemalja na Zapadnobalkanskoj izbjegličkoj ruti teško podnose ekonomski teret prihvatanja tako velikog broja migranata. To je najbolje iskoristila Turska koje je za više od dva miliona izbjeglica koliko ima u svojim izbjegličkim kampovima dobila ogromna novčana sredstva od EU kao i liberalizaciju pristupa određenih turskih proizvoda na tržište Evropske unije.

No radikalizacija situacije u Turskoj ne ide u prilog takvoj politici Ankare koja sve teže podnosi teret postojećih i svakodnevno pristižućih novih migranata na njenu teritoriju. Ograničavanje broja migranata koji mogu ući u EU na manje od hiljadu dnevno dovodi do sve većeg nezadovoljstva desetine hiljada onih koji čekaju na grčko – makedonskoj granici, ali ne zaustavlja stotine hiljada novih koji se približavaju Evropi.

Zemlje Zapadnobalkanske rute ubrzano prilagođavaju svoja zakonodavstva ne bi li omogućili slanje nacionalnih vojnih snaga u odbranu sopstvenih ili čak i granica EU ako zatreba. Izgradnja dodatnih žičanih ograda i drugih barijera na ulaznim granicama Evropske unije, pa čak budu li one danonoćno štićene velikim kontigentima ljudske i tehničke vojne sile zasigurno neće zaustaviti pokušaje migranata da uđu u Evropu. već sada se spominju alternativni pravci (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina), a s dolaskom proljeća i povoljnijih meteoroloških uslova ti geografski teško dostupni tereni lakše se prolaze.

Jedino oko čega se svi slažu je činjenica da izbjeglički talas prema Evropi neće tako brzo prestati. Zbog intenziviranja ratnih sukoba u Siriji početkom 2016. godine samo iz te zemlje raseljeno je oko sedam miliona ljudi. Pitanje je koliko će dugo Liban, Jordan i Turska uspijevati zadržati četiri miliona migranata u njhovim prihvatnim kampovima. Prema predviđanjima Ujedinjenih nacija do 2050. godine broj afričkog stanovništva će se udvostručiti, najveći dio krenuće prema Evropi.

Sumirano, izbjeglička kriza dokazala je kako su glavni izazovi posthladnoratovske sigurnosti evropskog i svjetskog poretka izazovi tzv. soft security, da se ne mogu rješavati isključivo vojnom silom (koliko god Zapad to uporno pokušava) te i da je Zapad još jednom izgubio kredibilitet u ostatku Svijeta.

Na samu Evropu, njene veze sa Sjedinjenim Američkim Državama (politiku evroatlantizma) a posebno proces evropske integracije izbjeglička kriza ostavila je duboke tragove. Danas rješenje izbjegličke krize većina vidi u rješenju sirijskog sukoba, što je samo po sebi nedovoljno. I tu se ponovno kao inicijator jačeg političkog, zatim i vojnog djelovanja Zapada, pojavio ruski faktor.

Naime, sirijsku krizu, koja je trajala pune četiri godine s ogromnim brojem žrtava, počela se intenzivnije rješavati ne zbog problema koje Evropa ima s migrantima, nego tek nakon ruskog vojnog angažmana u Siriji i uspjeha koje su, pomognute ruskim snagama, počele postizati Asadove snage.

S druge strane Putinova diplomatija vidjela je u Siriji izvanrednu priliku da u pozivima na zajedničku akciju protiv ISIL-a skrene pažnju NATO-a, Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i čitave međunarodne zajednice s Ukrajine i da učvrsti svoje pozicije u Siriji koja još uvijek predstavlja jedinu rusku stratešku bazu na Mediteranu. Gledano iz tih širih geostrateških interesa velikih sila, izbjeglička kriza sa kojom se suočava dio članica Evropske unije i Zapadnobalkanska izbjeglička ruta nekim akterima može se činiti kao lokalni, evropski problem.

Podijelite na:

Povezani članci

Put Crne Gore ka EU: Navigacija istočno-zapadnim struja...
Autorski tekst Azre Karastanović, izvršne direktorice Atlantskog saveza Crne Gore, objavljen u časopisu "Vanguardia Dossier" br. 91 (april-jun 2024)
Kratka istorija NATO saveza i pristupanje Crne Gore
U četvrtak, 4. aprila 2024. godine, obilježavamo 75 godina od osnivanja NATO saveza
Prijavite se za Nagradu za etičko novinarstvo
Međunarodna organizacija ARTICLE19 i Atlantski savez Crne Gore pozivaju novinare da se do 12. aprila prijave za nagradu za etičko novinarstvo
Čestitka Švedskoj povodom pristupanja NATO-u
Čestitku je ambasadorki Kraljevine Švedske uputila predsjednica Atlantskog saveza Crne Gore, prof. Milica Pejanović-Đurišić
Građani dali preporuke za reformu procesa odlučivanja
U projektu je učestvovalo 50 građana iz cijele Crne Gore, prethodno odabranih po principu reprezentativnog uzorka, a diskusijama je upravljalo 10 moderatora
Migracije kao savremeni izazovi evroatlantizma
Prijavite se na Newsletter