Autorka: prof. dr Lidija Čehulić Vukadinović (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 8)

Samit NATO-a u Njuportu u Velsu bio je specifičan iz dva osnovna razloga. Prvo, samit u Velsu drugi je posthladnoratovski samit te organizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kao što su čelnici Saveza u Londonu 1990. godine u završnoj Deklaraciji definisali posthladnoratovske razloge postojanja Alijanse i njenu novu ulogu nakon rušenja bipolarizma, tako se i sada u Deklaraciji iz Velsa, četvrt vijeka nakon okončanja Hladnog rata, namjeravao postaviti temelj za jedan novi, drugačiji NATO, koji bi se adekvatnije uklopio u globalna međunarodna dešavanja.

Na svojevrstan način, na samitu je trebalo da se osjeti duh šireg međunarodnog obilježavanja stote godišnjice početka Prvoga svjetskog rata u kom su pobijedile demokratske snage, dvadesete godišnjice osnivanja NATO-vog programa Partnerstvo za mir, te petogodišnjica NATO-vog posljednjeg proširenja.

Međutim, iznenadna ruska intervencija u Ukrajini i aneksija poluostrva Krim, samo četiri mjeseca prije održavanja samita, rezultirale su drugom, za Savez mnogo značajnijom, specifičnošću. Naime, cjelokupne pripreme održavanja samita u Velsu, uključujući i probleme o kojima su čelnici Saveza sa svojim partnerima primarno planirali da raspravljaju (uloga Saveza nakon završetka misije ISAF u Avganistanu krajem 2014, jačanje NATO-vih odnosa partnerstva, te zajednički rad na jačanju kapaciteta Saveza potrebnih za realizaciju globalne bezbjednosti) iznenada su zasijenjeni krizom u i oko Ukrajine.

Pitanje odnosa s Ruskom Federacijom, gotovo preko noći, ponovno je postalo dominantno za Savez, asimetrične prijetnje bezbjednosti zasijenjene su strahom od mogućeg konkretnog ruskog vojnog napada na teritoriju članica Saveza (ruska intervencija na Baltik, Poljsku) ili zemlje partnere NATO-a (Finska, Gruzija), a transatlantski prostor, kolijevka osnivanja NATO-a, ponovo je postao primarni fokus NATO-vog interesa, ali i konkretnog vojnog djelovanja. Istina, danas je taj transatlantski prostor proširen zemljama bivšeg socijalističkog bloka, uključujući i bivše socijalisitičke republike glavnog hladnoratovskog NATO-vog neprijatelja – SSSR-a.

No, može se zaključiti da se NATO, u gotovo svim aspektima svog djelovanja, po drugi put u posthladnoratovskom periodu, treći put od svog osnivanja davne 1949. godine, ponovo fokusirao na Evropu.

Paralelno sa diplomatskim naporima da se pronađe mirno rješenje ukrajinske krize, otvorenim oružanim sukobima na teritoriji Ukrajine, zaoštravanjem odnosa na relaciji SAD-Ruska Federacija, obustavljanjem diplomatskih, civilnih i vojnih aktivnosti NATO-a sa Moskvom, nametanjem sve strožijih finansijskih i ekonomskih sankcija od strane Zapada Ruskoj Rederaciji, Rusija je detektovana kao prijetnja i konkretan, prepoznatljiv neprijatelj.

Tako izražen anti-ruski stav NATO nije iskazivao od kraja Hladnog rata. Sumnje NATO-a prema nasljednici SSSR-a početkom 90-ih godina prošlog vijeka ublažavane su pozivima na multilateralnu saradnju svih aktera u novom svjetskom poretku. S vremenom, NATO i Moskva institucionalizuju svoje partnerske odnose (Partnerstvo za mir, Vijeće 19+1, razni ugovori o saradnji u borbi protiv asimetričnih prijetnj bezbjednsoti).

Čak ni privremena obustava diplomatskih odnosa 2008. godine zbog rata u Gruziji nije rezultirala trajnim prekidom saradnje NATO-a i Ruske Federacije. Možemo reći da je danas upravo Moskva, izazvavši krizu u i oko Ukrajine, omogućila NATO-u da preispita svoju dosadašnju politiku, odredi konkretne ciljeve svog djelovanja i fokusira se na njihovu adekvatnu realizaciju.

Naime, sve dosadašnje interne politike NATO-a, u cilju njegove posthladnoratovske tranzicije i prilagođavanju globalnim međunarodnim odnosima nijesu dale očekivane rezultate. Od NATO-a se očekivalo da, kao najjača vojnopolitička organi- zacija, rješava gotovo sve novonastale bezbjednosne izazove savremenog doba, bez obzira na karakter i mjesto njihovog izbijanja.

U rascjepu između kolektivne bezbjednosti definisane Članom 5. osnivačkog ugovora o Sjevernoatlantskom savezu i želje da se održi i dokaže kao relevantna vojnopolitička organizacija, NATO je i normativno u svojim Strategijskim konceptima (1991, 1999, 2010.) i deklaracijama sa svojih samita prihvatao najrazličitije bezbjednosne izazove kao svoje ciljeve te definisao brojne interne politike.

Zbog nemogućnosti da se adekvatno ostvari široka lepeza postavljenih ciljeva i nedovršenosti internih procesa, imidž NATO-a pao je ne samo u tzv. nezapadnom svijetu, već i unutar samih članica Saveza. Povratak NATO-a korijenima prilika je da se, nakon samita u Valesu, bez obzira što se trajno rješenje krize u i oko Ukrajine koje bi zadovoljio sve involvirane aktere neće postići brzo, NATO jasnije odredi o svojoj budućoj ulozi u međunarodnoj zajednici.

Jedna od važnih internih politika koje je ostala nedovršena, a koja je za zemlje ostatka zapadnog Balkana možda i najvažnija, svakako je pitanje širenja Saveza na nove članice. Iako je tzv. open-door policy službeno i dalje politika Saveza, jasno je da je nakon 2009. godine, kada su u NATO ušle Albanija i Hrvatska, politika proširenja spuštena na listi prioriteta NATO-a.

NATO svakako ima svoje razloge zašto na samitu u Velsu nije pozvao Crnu Goru u punopravno članstvo. Uvažavajući razloge koje je NATO naveo, a to su nedovoljne reforme crnogorskog bezbjednosno-obavještajnog sektora i nedovoljna borba vlasti protiv korupcije, da je ipak proslijedio poziv Crnoj Gori za članstvo NATO je mogao itekako profitirati. Naime, od svih zemalja kandidata, Crna Gora je insttucionalno (članica MAP-a) i po cjelokupnom svom društvenom razvoju najbliža standardima Saveza.

Niti jedna novoprimljena zemlja u NATO nije ispunila 100 posto traženih uslova. U sklopu NATO-ve transformacije iz primarno vojne u vojnopolitičku međunarodnu organizaciju, politike širenja i podrške demokratije, te želje da se što više zaustave ruski interesi, primanjem Crne Gore NATO bi pokazao svoju atraktivnost, vrijednost, demokratičnost u odnosu na Rusku federaciju. Sasvim je sigurno da Ukrajina i Gruzija neće tako brzo u NATO, dok Finska i Švedska imaju problema s javnim mijenjem oko eventualnog članstva. U trenucima traženja svog novog imidža i puta, NATO nije iskoristio svoju, do sada najuspješniju internu politiku – politiku proširenja, kao adut na relaciji NATO-Ruska federacija.

Insistiranje na odnosima partnerstva (Mediteranski dijalog, Istanbulska inicijativa, Globalno partnerstvo) imalo je svakako svoju svrhu u vrijeme želje NATO-a da se prikaže i djeluje kao globalni akter. NATO-vi odnosi partnerstva, postojeći i eventualno novouspostavljeni u budućnosti, imaće i dalje svoju operacionalnu vrijednost za NATO.

Ali trenutno, kada se upravo preko NATO-a ponovo definišu odnosi na relaciji SAD-Ruska federacija i kada je fokus međunarodne politike i NATO-a ponovno u Evropi, širenje Saveza na još uvijek nesređeni rubni dio Evrope dalo bi NATO-u dodatni vjetar u leđa na geopolitičkom, geostrategijskom i geoekonomskom (energetskom) planu. Tu priliku NATO je propustio, a Crna Gora svakako treba da izbjegne tzv. „makedonski sindrom“ usporavanja približavanja evroatlantskim i evropskim integracijama.

Princip NATO-vog out–of-area djelovanja i s tm povezanim razvojem kapaciteta za takvo djelovanje širom svijeta takođe treba preispitati. U posthladnoratovskoj borbi za opstanak, djelovanjem u BiH (Goražde), te u SR Jugoslaviji (Kosovo), NATO je pokazao svoju novu operaciono-taktičku vrijednost. Tragični događaji od 11. septembra 2001. godine ujedinili su sve članice Saveza i gotovo isto toliko nečlanica i partnera u NATO vođenoj misiji ISAF u Avganistanu.

Uz uvažavanje svega postignutog u toj napaćenoj zemlji i odlučnosti Saveza da i nakon 2014. godine ostane na svojevrstan način uključen u Avganistanu, malo ko vjeruje da će avganistanske snage samostalno nakon 2016. godine moći da održavaju mir i sigurnost, te demokratski prosperitet Avganistana.

Slično jedinstvo Saveznika nije iskazano u Libiji prilikom svrgavanja Gadafija s vlasti. O NATO-voj intervenciji u Siriji, koja bi možda spriječila uspostavu kalifata i ISIL, nije se ozbiljno ni raspravljalo. Slično je i sa krizama na Bliskom istoku, te širenju ebole u Africi. Zbog razlika u nacionalnim interesima članica Saveza, koalicija voljnih za djelovanje u savremenim globalnim krizama sve teže se formira.

Tome svakako doprinosi i smanjenje vojnih budžeta u zemljama članicama Saveza, nedostatak adekvatnih ljudskih i tehničkih kapaciteta i resursa. Ukrajinsku krizu ponovo je iskoristio generalni sekretar NATO-a Rasmusen da pozove članice da izdvajaju predviđenih dva posto iz svojih budžeta za pitanja obrane. No, osim nekih zemalja koja graniče sa tom kriznom regijom, ostale članice su se oglušile o njegovu molbu. Kao savez suverenih država, NATO nema mogućnost da natjera svoje članice da modernizuju svoje obrambene sastave, izdvajaju više za istraživanje i razvoj te visokosofisticirane tehnologije potrebne za suzbijanje savremenih izazova.

Pitanje tehnološkog zaostajanja i sve većeg jaza između evropskih članica i SAD-a i dalje će ostati kamen spoticanja operacionalne sposobnosti Saveza. Programi poput Smart Defense ili različitih Regionalnih projekata članica Saveza po pitanju racionalizacije, umrežavanja tehnološko-vojne opreme ostvaruju se presporo i nedovoljno. Nije sve u nedostatku novca, problem je i u nedostatku međusobnog povjerenja između članica Saveza, pogotovo oko prenosa dijela nacionalnog suvereniteta na druge članice u tim projektima.

NATO mora i iskrenije definisati odnos evropskih članica Saveza sa SAD-om. U svim ključnim spoljnopolitičkim i sigurnosnim dokumentima Obamine administarcije jasno je napisano da je azijski prostor primarni fokus interesa SAD-a. NATO zbog toga ne treba da se ljuti. Evroatlantizam danas, kvantitativno i kvalitativno, počiva na čvrstim vezama kao nikada u svojoj istoriji.

A da i vojni segment nije zapostavljen dokaz je odlučan, brz i snažan angažman američkih kopnenih, pomorskih i vazdušnih snaga na Baltiku, poljskoj, bugarskoj, rumunskoj teritoriji Saveza koji se graniči ili je vrlo blizu ukrajinskoj krizi, odnosno Ruskoj federaciji. SAD je i podržao stacioniranje trajnijih NATO snaga u tom dijelu Saveza. Dakle, SAD nijesu napustile, niti zaboravile Evropu. Ali njihovi interesi kao ukupno još uvijek jedine supersile svakako su prošireni širom međunarodne zajednice.

Hladnoratovska vremena kada je NATO bio najznačajnija i jedina institucionalna veza SAD i zapadnoevropskih saveznika su prošla. Danas, SAD i sa evropskim zemljma ima čitav niz bilateralnih ugovora, a i sa EU uspostavlja institucionalne veze (TTIP). SAD će još dugo ostati najjača članica Saveza, ali NATO je samo jedan forum američkog spoljnopolitičkog djelovanja. Vazdušne napade protiv islamskih terorista u Siriji ne izvodi NATO, već SAD sa svojim arapskim partnerima. SAD, kao uostalom i svaka druga punopravna članica NATO-a, ima pravo da bira gdje, kada i sa kim će djelovati u današnjem globalnom svijetu. I NATO se u svim svojim dokumentima zalaže za multilateralnu suradnju i različite oblike partnerstava.

Na kraju, ali ne manje važno, NATO će ponovo morati da uspostavi određen oblik saradnje s Ruskom federacijom. Krizom u Ukrajini, NATO je uvučen u širu mrežu američko-ruskih odmjeravanja snaga, preispitivannja američko-ruskih interesa i mogućnosti dometa njihovog djelovanja. Evroatlantski saveznici predvođeni SAD-om zagovaraju i svoje viđenje svijeta temeljenog na uspostaviljanju demokratskih načela, dok Putin još uvijek prednost daje klasičnom realizmu i interesnim sferama. Zapad bi stabilnu Ukrajinu rado vidio u NATO-u i EU, a Putin je vidi kao tampon zonu između NATO-a i Ruske federacije.

Zapad kontinuirano od pada bipolarizma pokušava da izgradi jedan novi condor sanitaire oko Ruske federacije (širenje NATO-a i EU do ruskih granica), a Moskva se tome odlučno protivi, pa čak i po cijenu izazivanja kriza vojnim intervencijama (Gruzija, Ukrajina).

Svaka vlada u Kremlju protivila se dolasku NATO-a na ruske granice i stacioniranju nuklearnog naoružanja na teritoriju postsocijalističkih novoprimljenih članica Saveza. Ruska federacija će se i dalje protiviti ulasku Ukrajine, Gruzije, Moldavije u NATO. Ukrajinska kriza, iako se otvoreni vojni sukobi proukrajinskih i proruskih snaga na terenu smiruju, a Zapad najavljuje popuštanje nametnutih sankcija Moskvi, ipak je dovela do nove militarizacije tog dijela Evrope.

NATO i Ruska federacija, kao i SAD i Ruska federacija ipak imaju i neka zajednička područja djelovanja (povlačenje NATO snaga iz Avganistana ruskim koridorima, borba protiv terorizma, klimatske promjene, obavještajne djelatnosti, Arktik, siromaštvo, zarazne bolesti u svijetu i sl). Ruska federacija je prevelika zemlja i na razne načine uključena i umrežena u savremene međunarodne tokove, da bi je NATO trajno ignorisao. Od svih navedenih problema i nedovršenih procesa, redefinisanje odnosa s Moskvom zasigurno neće biti primarni cilj NATO-a. Ali s čim god da NATO počne, bolje je nego stavljanje vlastitih problema pod tepih i zadržavanje status quo-a.

Dinamika međunarodnih odnosa zahtijeva i prilagođavanje NATO-a, ali prilagođavanje koje će više veze imati sa realnošću i mogućnostima ostvarenja zacrtanih ciljeva.