Autorka: prof. dr Lidija Čehulić Vukadinović (obravljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 5)

Nešto se čudno događa u NATO-u. Za otprilike mjesec dana taj najmoćniji, najsnažniji, najbogatiji, teritorijalno najrasprostranjeniji, najbrojniji političko-vojni savez modernih, financijski jakih, razvijenih, demokratskih država proslavit će svoj 60-ti rođendan. Po prvi put, čelnici saveza koji se jedini na sigurnosnom planu pokušava adekvatno nositi, kako sa još uvijek prisutnim tzv. hard izazovima, tako i sa sve dominantnijim tzv. soft izazovima sigurnosti i stabilnosti u savremenoj međunarodnoj zajednici, sastat će se paralelno u dvije članice Saveza. Naime, ovogodišnji svečani summit NATO-a istovremeno će se održavati u Baden-Badenu i Kehlu u Njemačkoj te Strasbourgu u Francuskoj, 3. i 4. aprila. Simbolika odabira mjesta radnog i slavljeničkog dijela summita te datum njegova održavanja poznavaocima euroatlantizma više su nego jasni.

Ugovor o Sjevernoatlantskom savezu potpisan je 4. aprila 1949. godine, prvo sjedište NATO-a bilo je u Parizu (Francuska), a hladnoratovska i posthladnoratovska istorija bilateralnih francusko-njemačkih odnosa imala je značajno mjesto i utjicaj na unutrašnju strukturu odnosa organizacije NATO, ali i njezinu strategiju. Danas ponovno francusko-njemačka osovina pokušava biti svojevrsna lokomotiva kako razvoja zajedničke spoljne i bezbjednosne politike Europske unije, tako i jačanja kredibiliteta i efikasnosti evropskog stuba euroatlantskog savezništva.

Ono što je na prvi pogled zbunjujuće je činjenica da nema velikih, pompeznih najava, budimo objektivni i pošteni, za NATO ipak važnog događaja. Bilo bi naivno misliti da administracija i čelnici Saveza ne pripremaju predstojeći radno-slavljenički samit. No, očigledno se sve odvija daleko od očiju i ušiju javnosti, medija, ali i eksperata koji analiziraju i prate Savez. Sigurnosno-tehnički razlozi svakako nisu dominantan uzrok tome. 

Naime, još na prošlom samitu NATO-a u Bukureštu 2008. radosno se najavljivao samit 2009. godine za koji je Savez spremno otvorio i svoja vrata za prijem dvije nove postsocijalističke zemlje Zapadnog Balkana, Albanije i Hrvatske u svoje punopravno članstvo. Osim toga čelnici Saveza u Završnoj deklaraciji usvojenoj u Bukureštu predvidjeli su i predložili za daljnju normativnu razradu ali i konkretnu operacionalizaciju još neke teme značajne za održivost, djelotvornost i kredibilitet Saveza. Povratak Francuske u komandno-vojnu strukturu, usvajanje novog Strateškog koncepta, reorganizacija snaga za brzi odgovor, pronalaženje modela za osiguranje energetske sigurnosti te tzv. cyber-attacka, veća efikasnost u Afganistanu i Iraku, prioriteti su postavljeni u Bukureštu, a čiji su se odgovori očekivali na summitu u Strasbourgu i Kehlu. 

No, nedugo nakon Bukurešta čuju se i teze kako NATO danas preuzima sve više i više obveza (vojnog i ne-vojnog karaktera), a ni započete vlastite reforme ili preuzete međunarodne aktivnosti kvalitetom, kvantitetom i intenzitetom ne izvršava onako kako je sam predvidio. Generalni sekretar NATO-a na nedavno održanoj Parlamentarnoj skupštini u Valenciji po prvi put u novom svjetskom poretku javno je govorio o zabrinjavajućem trendu pada popularnosti i gubljenja imidža Saveza u samim njegovim članicama te zatražio snažnije aktivnosti unutar Saveza za pridobivanje podrške posebno mlade generacije. 

Objektivne teškoće Saveza usložila je i međunarodna situacija. Povratak ojačane Rusije u vrh svjetske politike, energetska kriza, izraelska vojna agresija na palestinska područja, radikalni islamski fundamentalizam, sve intenzivnija nuklearizacija srednje razvijenih zemalja teritorijalno smještenih u već kriznim svjetskim područjima (Iran, Kina, Pakistan, Indija, Brazil, Sjeverna Koreja) rusko-francuske najave nove evropske sigurnosne arhitekture praćene osnivanjem KSOR- kolektivnih sila operativnog reagovanja (10 000 vojnika Rusije, Tađikistana, Kirgistana, Kazahstana, Uzbekistana, Armenije i Bjelorusije za vojne operacije i crisis management) te najnovija globalna finansijska kriza kao da su otvorile oči uticajnim međunarodnim akterima koji se sada sve učestalije pozivaju na multilateralno globalno djelovanje.

Tako se u razgovorima o svjetskoj politici, čija je bezbjednost primarna dimenzija, NATO više ne doživljava kao svojevrsni svjetski policajac , koji može, mora i hoće riješiti sve međunarodne probleme. Tome je svakako pridonijela i smjena administracije u Bijeloj kući. Novi predsjednik SAD-a Obama, i ujedno vrhovni zapovjednik oružanih snaga najjače članice Saveza, neprestano obećava odmak od autoritarne, krute konzervativne politike Bushove administracije u pravcu međunarodnog dijaloga, multilateralne suradnje i tolerancije različitosti. Na nedavno završenoj konferenciji o međunarodnoj sigurnosti u Munchenu Sarkozy se pozivao na de Gaulleov koncept slobodne, ujedinjene, prosperitetne, funkcionalno povezane međunarodne zajednice od Vancuvera do Vladivostoka; Scheffer (NATO) i Solana (EU) govorili su o potrebi prevladavanja nepovjerenja spram Rusije, njemačka kancelarka Merkel 2009. godinu označila je kao lakmus test za međunarodnu saradnju. 

Šta će se od svih tih velikih najava i ostvariti ostaje da se vidi. Bilo bi dobro da je to početak jedne nove faze međunarodnih odnosa , koji su nakon terorističkih napada od 2001. godine očito zapali u krizu. Indikativno je što se promjena retorike događa upravo pred NATO-ov samit. 

No, treba napomenuti da je NATO, u svim svojim deklaracijama sa posthladnoratovskih samita, a posebno nakon 11. septembra 2001, naglašavao i tražio jačanje svekolikih veza ne samo sa organizacijama koje mogu konkretnim vojnim, policijskim, mirovnim snagama pomoći ostvarenju mira (UN, EU, OSCE) već i sa najrazličitijim organizacijama, pokretima, udruženjima širom svijeta koje svaka na svoj način mogu doprinijeti savladavanju ugroza današnjeg modernog svijeta i ostvarenju stabilnosti i prosperiteta na lokalnoj, regionalnoj ili globalnoj sceni. U tim svojim traženjima NATO je, do sada, uglavnom ostajao usamljen. 

Gledano s tog aspekta, pomjeranje fokusa spoljnopolitičkih rasprava  s NATO-a i na ostale aktere (pojedinačne države, grupe država, međunarodne organizacije) i krize svakako je dobro za Sjevernoatlantski savez. Još je bolje ako se i dnevni red  predstojećeg samita NATO-a prilagođava tim novim realnostima savremenog svijeta.  To svakako neće umanjiti  vrijednost Alijanse. Upravo suprotno; s jedne strane omogućit će saveznicima da se primarno jače fokusiraju ipak na svoje glavne zadatke vezane uz bezbjednosni aspekat, a s druge;  pokazat će savezničku institucionalnu fleksibilnost i sposobnost  multilateralne saradnje u rješavanju nagomilanih najrazličitijih kriza savremenog svijeta.

Zapadni Balkan ne mora se plašiti predstojećeg samita u Strasbourgu/Kehlu. Integracija svih zemalja te turbulente regije Starog kontinenta odavno je definisana  kao strategijsko-politički NATO-ov cilj. Možda brzinom koji se taj cilj ostvaruje nisu podjednako zadovoljne sve zemlje regije. Osim Kosova sve države imaju neki oblik institucionalne povezanosti sa NATO-om. Uključenje Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije u Jadransku inicijativu dokaz su da ni SAD ne ispušta regiju iz vida. Istina da NATO danas ne želi razgovarati o Kosovu (u smislu njegova približavanja Savezu) sve dok sve punopravne članice ne priznaju njegovu neovisnost, ali s obzirom da je nezavisno Kosovo američki projekt, sasvim je sigurno da će u budućnosti i NATO početi razmišljati o njemu.

Sve to zajedno pokazuje da je 60-ta godišnjica NATO-a prilika ne samo za slavlje već da će to (možda) biti i  početak nove faze djeovanja Sjevernoatlantskog saveza.  

(Autorka je vanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu)