Novi “Hladni” rat

Autor: Lašić Šćepan, Atlantski savez Crne Gore (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 8)

Ukoliko uzmemo u obzir postojeće prilike na globalnoj političkoj sceni i u međunarodnim odnosima, jasno je da će početak XXI vijeka zaraditi ekskluzivno mjesto u knjigama istorije kao jedna od ključnih prekretnica u razvoju ljudske civilizacije. Od sjevernih obala Afrike, preko područja nekadašnjeg Persijskog carstva pa sve do zapadnih granica Ruske Federacije, stari religijski antagonizmi, političke nesuglasice i konflikti interesa nekontrolisano prerastaju u nepotrebno prolongirane oružane sukobe.

Da bi situacija bila još teža, politički, ekonomski, socijalni, pa i ekološki faktori koji su poslužili kao pogodno tlo za opstanak i produbljivanje postojećih problema samo dobijaju na intenzitetu s obzirom da mirnog razrješenja nema na vidiku. Tako stagnacija u ovom začaranom krugu onemogućava prevazilaženje sve prisutnije segregacije u konfliktnim zonama i oporavak iz već odavno narušenih globalnih ekonomskih trendova, a postojeća nestabilnost kao da ohrabrujuje nove nemire, pa bi se moglo reći da smo svjedoci praktičnog ostvarivanja teorije slomljenih prozora i to na makrosocijalnom, štaviše, globalnom nivou.

U ovom opštem metežu, pažnja javnosti posebno je usmjerena na potencijalno najopasnije žarište sukoba danas – prolongiranu krizu u Ukrajini koja je uzrokovala rekonstruisanje hladnoratovske atmosfere na svjetskom spoljnopolitičkom planu. Ovoga puta, Zapad je bliži ruskim granicama nego ikada i zajedno sa novim istočnoevropskim saveznicima ima mogućnost da dovede Rusiju u nezgodnu poziciju, a uz to je jasno i ko treba da odigra ključnu ulogu.

Očigledno je da su u pitanju visoki ulozi, pogotovo uzimajući u obzir istrajnost obje strane u težnji da učvrste svoj uticaj u Ukrajini bez obzira na već vidljive posljedice i moguću ekspanziju konflikta do nepoželjno širokih razmjera. Zbignjev Bžežinski je još 1997. godine u svojoj knizi „Velika šahovska tabla“ sveobuhvatno objasnio: „…Ukrajina predstavlja novo i važno polje na evroazijskoj šahovskoj tabli i geopolitički stožer, jer samo njeno postojanje u vidu nezavisne države pomaže transformaciju Rusije. Bez Ukrajine, Rusija prestaje da bude evroazijska imperija…“

Rusija je od početka bila svjesna značaja Ukrajine, vrijednosti koju ona predstavlja u očima Zapada, kao i njenog specifičnog geo-političkog položaja između dvije interesne struje. Stoga je još u doba Jeljcina stvorena ideja o Zajednici nezavisnih država, što je, između ostalog, i bio prvi korak Moskve u pravcu održavanja Ukrajne na kratkom odstojanju. Bez obzira na kvalitet odnosa, bilo je očigledno da će područje obuhvaćeno Zajednicom nezavisnih država kad-tad postati poprište sukoba zapadnih i ruskih političkih interesa. Međutim, pitanje na koje se još uvijek ne može sa sigurnošću dati konkretnan odgovor glasi: Kako na miran način postići konsenzus?

Ruski predsjednik Vladimir Putin očigledno neće lako odustati od svojih ambicija, a Zapadu ponestaje opcija u smislu iznalaženja rješenja koje bi odgovaralo uspostavljanju i održavanju željenog bezbjednosnog sistema u Evropi. Postoje barem tri razloga koji još uvijek otežavaju rješavanje ovog konflikta u kratkom vremenskom roku.

Kao prvo, kada je riječ o predsjedniku Putinu, kocka je bačena i više nema povratka, a jedino istrajnost u započetoj kampanji održava njegov rang u očima ruske javnosti i državnog aparata. Zanemarujući prijetnje daljim sankcijama, on otvoreno opravdava prisvajanje Krima i neophodnost pružanja zaštite ruskom stanovništvu u istočnoj Ukrajini pri čemu dobija nevjerovatnu podršku ruskog naroda.

Odlučnost i smirenost u situacijama „sam protiv svih“ ruski narod prepoznaje kao kvalitet lidera na kojeg se cijela nacija može osloniti, čak i u delikatnim situacijama kao što je ova. To na izvjestan način objašnjava jačanje rejtinga predsjednika Putina u očima ruske nacije usljed ovih, u najmanju ruku riskantnih, odluka na spoljno-političkom planu. Zbog toga za zvaničnu Moskvu odustajanje nije opcija, čak ni dugoročno gledano.

Drugo, da je sredstvo razbijanja „opsade“ Krima i istočne Ukrajine bilo u vidu brze i oštre vojne reakcije, ionako delikatna situacija eskalirala bi do stadijuma konkretnog i neizbježnog rizika po bezbjednost istočne Evrope, što bi dalje stvorilo povod za uključivanje vojnih snaga zemalja članica NATO u oružani sukob, te širenje konflikta do razmjera svjetskog rata. Naravno, planeta nije u stanju da prođe kroz takav scenario, a uostalom prema riječima Alberta Ajnštajna: „Mir se ne može očuvati silom, može se postići samo razumijevanjem.“

Predsjednik Putin je iskoristio takvu situaciju još na Krimu tako što je pod budnim okom svjetske javnosti, praćen tek povremenim izražavanjem neodobravanja iz Vašingtona i Brisela, uspio da bez većih prepreka sprovede referendum i izvrši aneksiju kao da se radi o procesu koji se može obaviti neopaženo i preko noći. Štaviše, u Rusiji nijesu imali potrebu za opravdavanjem takvog postupka jer, u očima zvanične Moskve, optužbe za kršenje međunarodnog prava nemaju efekta nakon miješanja SAD-a u suverenitet Iraka, Avganistana, Libije, a sada i veoma bitnog „polja na šahovskoj tabli“ – Ukrajine.

Naime, u Rusiji dominira mišljenje o neopravdanosti sezanja Bijele kuće u suverenitet drugih država s ciljem „širenja slobode i demokratije“ putem vazdušnih napada, dugih vojnih misija, izgradnje vojnih baza na teritorijama drugih suverenih država i putem istrajnih propagandnih kampanja koje su poslužile, između ostalog, i kao okidač za „obojene revolucije“ po bivšim sovjetskim republikama istočne Evrope. Možda je na ovakva uvjerenja mislila njemačka kancelarka Angela Merkel kada je, ne baš tako davno, nakon jednog telefonskog razgovora sa ruskim predsjednikom Putinom javno izjavila da on „živi u svom svijetu“. Ukoliko je to posrijedi, možemo očekivati da će tendencije Moskve u vezi sa Ukrajinom ostati nepokolebljive tokom dužeg vremenskog perioda.

U svakom slučaju, nezahvalno je, pogotovo sada, određivati negativca u ovom svijetu koji definitivno nije crno-bijeli i u kom je ugrožena objektivnost zbog toga što je jedino izvjesno da se istina više ne otkriva, već konstruiše po potrebama i ambicijama onoga koji je u mogućnosti da kontroliše šta će biti plasirano u javnost.

Treći faktor, koji još uvijek održava situaciju na istoku Evrope napetom, više je ekonomske prirode. Prema zvaničnim podacima, prihodi od izvoza nafte i gasa u EU činili su preko pola prihoda federalnog budžeta i čak 70% ukupnog izvoza Rusije tokom 2012. godine, pa se postepena i odmjerena primjena sankcija prema Rusiji u domenu tgovine i finansija od početka postavila kao adekvatno sredstvo da se odloži eventualno širenje uticaja sa istoka do razmjera jako rizičnih po bezbjednost u Evropi.

Iako neminovne, ove sankcije predstavljaju mač sa dvije oštrice iz više razloga. Naime, sankcije usmjerene na tehnološki razvoj u domenu modernizacije ruskih naftnih rafinerija i postrojenja za eksploataciju nafte, mogle bi lako da dodatno naruše ravnotežu na tržištu energenata s obzirom da će ubrzo izazvati nestašicu naftnih derivata širom Evrope zbog nedostatka vremena za preorjentisanje na druge izvore snabdijevanja.

Očigledno je da je teško izbjeći širenje negativnih posljedica sankcija i van ruskih granica pa je preporučljivo postepeno smanjivanje zavisnosti zemalja članica Evropske unije od ruskog gasa kroz dugoročni plan ograničavanja uvoza energenata iz Rusije, iako to daje istovremeno i drugoj strani prostora da se adaptira na novonastalu situaciju i, u krajnjoj liniji, čini nesvrsishodnim napore usmjerene ka postizanju ciljeva sankcija. S druge strane, naglo opadanje uvoza ruskih energenata u Evropu bi u kratkom vremenskom roku proizvelo još više štete nego koristi na obje strane, a pogotovo u Ukrajini, pri čemu bi se jedino ukazala pogodnija prilika za Kinu da zaključi povoljan trgovinski ugovor sa ruskim snabdjevačima.

Međutim, Ukrajina čija ekonomija balansira na ivici bankrota, ostaće barem za sada na dobitku zahvaljujući tome što je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko potpisao Sporazum o trgovinskom i ekonomskom pridruživanju sa Evropskom unijom. Evropska tržišta će ostati otvorena za ukrajinsku robu, a Ukrajina će moći da zadrži svoje takse za evropsku robu do kraja 2015. godine.

Prema zvaničnim podacima, Ukrajina je posljednjih nekoliko godina imala dosta povoljne trgovinske odnose sa članicama EU – više od 25% ukrajinskih izvoznih proizvoda je već bilo plasirano na evropsko tržište, što svjedoči da su kompanije u ovoj zemlji spremne za adaptaciju na standarde Evropske unije po pitanju spoljne trgovine. Ipak, treba napomenuti da se radi o procesu kojim će tek biti omogućeno da Ukrajina uživa pune benefite učešća na međunarodnom tržištu.

Takođe, treba uzeti u obzir da trenutak za primjenu sankcija ovog tipa ne ide u korak sa potrebom za ublažavanjem situacije jer zima dolazi i sa njom porast potraznje gasa na tržištu, a evropska privreda se još uvijek nije u dovoljnoj mjeri oslobodila energetske zavisnosti od Rusije.

Sve su prilike da će se nastaviti neizvjesnost i to ne samo u ekonomskoj sferi, dok opstaje nada da se konflikt još više ne zakomplikuje makar do momenta kada se ukaže prava prilika za mirno rješenje. Na koji god način se desi rasplet ovog novog „hladnog“ rata, sigurno je da će imati jak efekat na geopolitičku sliku i karakter međunarodnih odnosa.

Podijelite na:

Povezani članci

Put Crne Gore ka EU: Navigacija istočno-zapadnim struja...
Autorski tekst Azre Karastanović, izvršne direktorice Atlantskog saveza Crne Gore, objavljen u časopisu "Vanguardia Dossier" br. 91 (april-jun 2024)
Kratka istorija NATO saveza i pristupanje Crne Gore
U četvrtak, 4. aprila 2024. godine, obilježavamo 75 godina od osnivanja NATO saveza
Prijavite se za Nagradu za etičko novinarstvo
Međunarodna organizacija ARTICLE19 i Atlantski savez Crne Gore pozivaju novinare da se do 12. aprila prijave za nagradu za etičko novinarstvo
Čestitka Švedskoj povodom pristupanja NATO-u
Čestitku je ambasadorki Kraljevine Švedske uputila predsjednica Atlantskog saveza Crne Gore, prof. Milica Pejanović-Đurišić
Građani dali preporuke za reformu procesa odlučivanja
U projektu je učestvovalo 50 građana iz cijele Crne Gore, prethodno odabranih po principu reprezentativnog uzorka, a diskusijama je upravljalo 10 moderatora
Novi “Hladni” rat
Prijavite se na Newsletter