Put Crne Gore u Evropu: Igre bez granica

Ako je krajem prošle godine crnogorska diplomatija postigla ono što se smatralo nemogućim, ove godine će izgleda biti na još većem iskušenju kada je u pitanju dalji napredak Crne Gore u pridruživanju Evropskoj uniji i Sjeverno-atlantskom savezu. U novembru 2008. i mjesec dana kasnije premijer Milo Đukanović predao je zahtjeve Crne Gore za kandidaturu za članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji, savladavši prethodno žestoko protivljenje pojedinih najmoćnijih članica Unije, prvenstveno Francuske, dok tada oko NATO-a nije bilo većih problema. Danas se suočava sa blokadom Njemačke, druge najmoćnije članice EU, a po pitanju daljeg približavanja NATO-u vrlo su male šanse da ostvari projektovatno – da njena aplikacija bude razmatrana i prihvaćena na samitu NATO početkom aprila u Strazburu u Kelu. Jedina velika i važna novost mogla bi stići u drugoj polovini godine kada bi Crna Gora, među prvima u regionu, mogla biti stavljena na bijelu šengen listu i time oslobođena viznog režima sa najvećim brojem zemalja EU.

«Crna Gora se suviše brzo kreće u integracijama», jedno je od nezvaničnih objašnjenja zašto pojedini evropski centri smatraju da treba usporiti. I kada se po strani ostave ocjene da li su unutrašnje reforme dovoljno ubjedljive i suštinske, ostaje prilično jasna slika na kojoj Crna Gora trpi zbog regiona i unutrašnjih problema EU. 

Ako je aplikacija za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU prihvaćena između ostalog i da bi to bio pokazatelj Srbiji da se može napredovati ka EU ako se ozbiljnije posveti zahtjevima Evrope, danas je zamrznuta upravo da ne bi ohrabrivala Srbiju da krene ozbiljnije naprijed. 

Zvuči paradoksalno, a u stvari pokazuje da je EU trenutno suviše zaokupljena sopstvenim traženjem daljih odnosa između 27 članica bloka, tako da je prije tog epiloga svako dalje proširenje vrlo neizvjesno. Pritom se neke članice Unije trude da obećanje Zapadnom Balkanu, dato 2003. u Solunu, održe kredibilnim i stalno potenciraju da je EU otvorena za zemlje Zapadnog Balkana kada ispune kriterijume. Ipak, nemaju snage da takav stav trenutno nametnu u Berlinu, Parizu, Briselu…

U tom zamršenom klupku crnogorska diplomatija se odlično snašla krajem prošle godine, nastojeći da ostvari obećanje Vlade da će do kraja 2008. predati zahtjev za članstvo u Uniji. Znajući da Pariz, koji je tada predsjedavao EU, ne želi još jednog kandidata za članstvo sa Balkana jer bi on povukao i druge za sobom, podstičući tako još jači otpor javnosti u Francuskoj daljem proširenju EU, okrenula se Češkoj. Tokom sastanka u decembru u Pragu sa svojim kolegom Karelom Švarcenbergom ministar inostranih poslova Milan Roćen osigurao je pristanak Češke, sadašnje predsjedavajuće, da Pragu preda zahtjev za članstvo. Od tada se situacija dramatično mijenja i Pariz odlučuje da ipak Francuska bude ta koja će u konto svog predsjedavanja upisati crnogorsku aplikaciju. Formalno, to se računa kao uspjeh Francuske, a suštinski ona je pismo iz Podgorice samo proslijedila Pragu da se on njime bavi nakon 1. januara 2009., od kada je na čelu rotirajućeg predsjedništva EU.   

Jedan od argumenata koji je tada prevladao je da će prihvatanjem zahtjeva Crne Gore biti poslat signal Srbiji, u očima Zapada najvažnijoj zemlji na Zapadnom Balkanu, da može ići dalje prema EU ukoliko želi, te da je i pred Srbijom, opterećenoj unutrašnjom političkom krizom, takođe evropska budućnost. 

Sada je situacija nešto drugačija – crnogorski zahtjev još nije razmatran na Savjetu ministara EU jer se tome protivi nekoliko članica EU na čelu sa Njemačkom smatrajući da bi to moglo ohrabriti Srbiju i Albaniju da i one predaju svoje kandidature i da očekuju brzu pozitivnu reakciju. Računaju da bi se onda u njihovom javnom mjenju pojačao otpor proširenju Unije, a samim tim bi se narušila popularnost vlade u očima istog javnog mnjenja. U Njemačkoj su izbori u septembru, tako da se i iz tog ugla može posmatrati trenutno ponašanje Berlina. 

Osim Njemačke, najglasnija protivnica stavljanja crnogorske aplikacije na dnevni red sastanka ministara spoljnih poslova EU je Holandija. U Hagu su najtvrđi protivnici potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) EU i Srbije, smatrajući da još nijesu sprovedene najvažnije reforme u toj zemlji i da zato nije u stanju da uhapsi Ratka Mladića i izruči ga sudu za ratne zločine u Hagu. Ne žele da budu optuženi za neprincipijelnost i dvostruke aršine, te stoga i u vezi Crne Gore zauzimaju isti stav, obrazlažući to procjenom da Podgorica ne radi dovoljno na polju borbe protiv kriminala i korupcije. 

Trenutno imaju podršku Belgije, tako da Podgorica, ukoliko želi da odmrzne proceduru za sticanje kandidature, prije svega mora da se usmjeri na Berlin, Hag i Brisel jer se odluke Savjeta ministara spoljnih poslova EU donose jednoglasno.

Pozicija Francuske je značajno drugačija nego prije nekoliko mjeseci. Od nekadašnjeg najsuzdržanijeg centra prema Crnoj Gori, Pariz danas, prema nezvaničnim informacijama, lobira da Savjet ministara procesuira zahtjev Crne Gore, tako što će narediti Evropskoj komisiji da Podgorici pošalje upitnik, na osnovu kojeg bi kasnije lideri EU donijeli odluku da li je Podgorica zrela da postane kandidat za članstvo. 

Razlozi za ovakvu politiku Pariza su opet mogu pronaći u nešto širem kontekstu – ako sada razmatra zahtjev Crne Gore EU neće doći u situaciju da joj se nakupe aplikacije Albanije i Srbije, koje se očekuju tokom 2009. Ako bi čekala, onda bi ih razmatrala u paketu, što bi opet bio nagovještaj prema evropskom javnom mnjenju da se može očekivati novi talas proširenja više novih članica odjednom. 

Tako nešto više EU izgleda ne može da proguta s obzirom da se EU drastično promijenila od maja 2004. kada je u njen sastav ušlo 10 novih članica iz centralne i istočne Evrope. Građani «stare» EU svoj bijes što ih niko nije pitao ništa o tome iskalili su na referendumima o unutrašnjoj transformaciji Unije (Francuska i Holandija 2005.), jer su imali osjećaj da oni više ne vuku konce. Tako, makar, glasi jedno od objašnjenja zašto predlog prvog ustava EU nije prošao.

Što se tiče NATO, sve informacije za sada govore da na samitu u aprilu Crna Gora neće biti na dnevnom redu, mada je realno da do kraja godine Crna Gora bude dio MAP-a (Akcioni plan za članstvo), s obzirom da kandidaturu za članstvo u NATO može steći i na ministarskim sastancima članica Alijanse. 

Samit članica NATO-a održaće se od 2. do 4. aprila u Strazburu i Kelu, i već je poznata većina tema o kojima će najviši zvaničnici toga saveza diskutovati – od Avganistana, finansijske krize do nove uloge NATO-a. 

Aplikacija za Akcioni plan za članstvo, koju je u novembru prošle godine u Briselu predao Đukanović, u stvari predstavlja pismo namjera u kojima država izražava svoju posvećenost evroatlantskim integracijama i obavezuje se na poštovanje principa koji važe u NATO-u.

Odluka o prihvatanju ili odbijanju aplikacije, prema proceduri, donosi se u roku od nekoliko sedmica do nekoliko mjeseci. Na samitu šefova država i vlada članica NATO, odluka se donosi jednoglasno, što znači da svaka od tada, već vjerovatno 28 država članica, mora podržati i dati saglasnost da Crna Gora nakon dvije godine u Partnerstvu za mir dobije status kandidata za članstvo.

Koliko je jednoglasnost mač sa dvije oštrice najbolje je prošle godine pokazao slučaj Makedonije, koja nije dobila poziv za članstvo u NATO-u zbog protivljenja Grčke. Što se tiče Crne Gore, za sada nema nagovještaja da bilo ko želi ozbiljnije da je blokira na putu približavanja NATO-u, osim da je eventualno «malo» uspori. U tom kontekstu se može tumačiti najava da se crnogorska aplikacija za MAP neće razmatrati u aprilu.

I dok su se u Vladi Crne Gore pripremali da kucaju na vrata nekoliko nenaklonjenih evropskih adresa, slovenački ministar inostranih poslova Samuel Žbogar donio je u Podgoricu 1. februara jednu značajnu vijest. 

«Nadam se da će u drugoj polovini godine biti usvojena odluka o liberalizaciji viznog režima», kazao je Žbogar.

Njegova ocjena je da proširenje Unije nije korisno samo za zemlje Zapadnog Balkana nego i za EU “za čiji su razvoj potrebne stabilne prilike u regionu”. 

Da bi bile stabilne Unija bi možda svoj doprinos mogla dati time što će aktivnije promovisati i na djelu pokazati da poštuje princip regate, po kojem tempo pridruživanja svake zemlje Zapadnog Balkana EU zavisi isključivo od nje, a ne od prilika u regionu i čekanja na komšije.

Piše: Neđeljko Rudović

Podijelite na:

Povezani članci

Put Crne Gore ka EU: Navigacija istočno-zapadnim struja...
Autorski tekst Azre Karastanović, izvršne direktorice Atlantskog saveza Crne Gore, objavljen u časopisu "Vanguardia Dossier" br. 91 (april-jun 2024)
Kratka istorija NATO saveza i pristupanje Crne Gore
U četvrtak, 4. aprila 2024. godine, obilježavamo 75 godina od osnivanja NATO saveza
Prijavite se za Nagradu za etičko novinarstvo
Međunarodna organizacija ARTICLE19 i Atlantski savez Crne Gore pozivaju novinare da se do 12. aprila prijave za nagradu za etičko novinarstvo
Čestitka Švedskoj povodom pristupanja NATO-u
Čestitku je ambasadorki Kraljevine Švedske uputila predsjednica Atlantskog saveza Crne Gore, prof. Milica Pejanović-Đurišić
Građani dali preporuke za reformu procesa odlučivanja
U projektu je učestvovalo 50 građana iz cijele Crne Gore, prethodno odabranih po principu reprezentativnog uzorka, a diskusijama je upravljalo 10 moderatora
Put Crne Gore u Evropu: Igre bez granica
Prijavite se na Newsletter