Složemno pitanje: Širenje NATO i novi strateški koncept

Autor: prof. dr Radovan Vukadinović (objavljeno u magazinu “Bezbjednost” broj 6)

Posthladnoratovsko širenje NATO-a, koje je inicirao predsjednik Klinton dugo vremena bilo je gotovo glavni oblik aktivnosti euro-atlantske alijanse. Neki analitičari su čak tvrdili da se bez te djelatnosti NATO  ne bi niti održao I da je zahvaljujući stalnim ciklusima širenja opstao, sve do Iraka I Avganistana kada se njegova funkcija ipak ispunila novim i znatno konkretnijim sadržajem.

Danas  u okviru velikih debata, što se na raznim stranama euro-atlantskog svijeta vode o novom strategijskom konceptu NATO-a širenje NATO-a nameće se kao jedno od vrlo važnih I svakako izrazito složenih pitanja. Taj splet pitanja odnosi se u prvom redu na granice buduće organizacije, odnosno strategijskog koncepta koji bi u njoj trebao vrijedjeti možda desetak sledećih godina.  Tu je zatim i pitanje ostvarljivosti tog širenja tj. konkretnih mogućnosti da se svaka zemlja koja to želi i primi u NATO, te na kraju tu je i pitanje u kojoj mjeri bi eventualno kontinuirano širenje organizacije moglo uticati na strategijske doktrine nekih zemalja (Rusija, Kina, Iran).

Euro-atlantski ili globalni savez

Od svojih euro-atlantskih početaka NATO se nakon 1989.godine znatno pomakao na Istok, najprije sa srednjeevropskim i baltičkim na kraju balkanskim proširenjem što je jasno pokazalo da se granice nekadašnje konstrukcije Zapadne Evrope, Kanade i SAD-a bitno pomiču I da organizacija postaje mnogobrojnija i ispunjena novim zahtjevima I izazovima.  Taj konktretan iskorak prema Istoku, u kome su bivše članice Varšavskog ugovora i nove evropske zemlje s Istoka, dobile bezbjednosne garancije NATO-a pokazao je prvi jasan pravac širenja.  U njemu su se našle države koje su smatrale da im je NATO koristan I potreban, te da će upravo preko te organizacije lakše doći do EU, što se za većinu zemalja I ostvarilo.

Istočni pravac proširenja postavio je Bjelorusiju, Moldaviju i Ukrajinu kao postojane tampone između NATO-a i Rusije koja, međutim, nikada nije s oduševljenjem prihvatila novo političko i strategijsko evropsko stanje.

Ruske granice prema Zapadu su se približile, a od nekadašnjih očekivanja da bi moglo doći do paralelnog raspuštanja NATO-a i EU-a nije ostalo ništa isto tako kao što nije poštovano neko imaginarno usmeno obećanje o tome da se NATO neće širiti na Istok nakon 1989.godine.  Realnosti u NATO-u i stanje u Rusiji kao njenom susjedu doveli su do toga da je NATO dobio nove članice, tada je samim tim onemogućeno neko eventualno stvaranje organizacije koju bi Rusija stvorila kao pandan NATO-u.

Tri preostale evropske države: Bjelorusija, Moldavija I Ukraina na različite načine pristupaju pitanju ulaska u NATO i samim tim pokazuju svoje političke specifičnosti.  Moldavija je bila među prvim zemljama koje su ušle u Partnerstvo za mir ali je nakon toga pokazala manje interesovanje za ulazak u NATO organizaciju.  Tu je, svakako, značajna dimenzija vezana uz rusku politiku a posebno zamrznuti konflikt (Transdnestrija) gdje Rusija može djelovati bilo u pozitivnom ili negativnom pravcu. Za Bjelorusiju pitanje je uz sadašnju Lukašenkovu garniture više nego jasno: savez sa Rusijom ima prednost I NATO ostaje I dalje viđen gotovo na isti način kao što je to bilo u Sovjetsko vrijeme. 

Ukrajina je, svakako, najteži problem I to zbog žestoke polarizacije stavova koji su izazvani u političkom vrhu zemlje I koji se prenose na ostale djelove Ukrajine. Po jednom mišljenju, koje  uporno zagovara Juščenko: Ukrajina je evropska zemlja I pripada joj mjesto u NATO-u i EU.  S druge strane, komunisti i njihovi saveznici ističu da bi to značilo kidanje veza s Rusijom i da bi to Ukrajinu uvelo u opasnu zonu u kojoj ne bi bilo mogućnosti kontrolisati dalji razvoj događaja.  Tu se u prvom redu misli na mišljenje većine ukrajinskog stanovništva koje je protiv ulaska u NATO što je posebno evidentno u istočnoj Ukrajini i na Krimu.  Za razliku od pro Natovske zapadne Ukrajine, gdje se uz poljsku podršku snažno podržava ulazak u NATO, ovi djelovi Ukrajine ostaju kao snažne tačke na kojima je u datom trenutku moguće stvoriti stanje i uzdrmati stabilnost Ukrajine.

Za razliku od ovog tzv. Istočnog pravca širenja, u NATO-u a I izvan njega, vode se žustre rasprave o tome da li je možda nastupio trenutak da se u NATO uključe zemlje koje već godinama s njim uspješno sarađuju iako nisu članice, te da se preko tzv. Strategijskog partnerstva postave još šire granice od onih koje danas sežu prema Istoku.  U takvim elaboratima spominju se zemlje poput Švedske, Finske, Japana, Južne Koreje, Australije I Novog Zelanda koje aktivno sarađuju sa NATO-om a većina od njih zajedno djeluje i u vojnim operacijama.  Kako su sve one demokratske očito da nema prepreke da se ta saradnja podigne na viši nivo i da se pronađe neki novi oblik zajedništva koji možda neće biti članstvo ali će ipak pokazati da te zemlje stoje zajedno s NATO-om i da u vrijeme kada NATO izgrađuje svoju novu strategiju može aktivno računati i na te države.

Reakcije nečlanica NATO-a

Od Jeljcina, pa preko Putina i danas Medvedeva, ruski politički vrh nikada nije prihvatio širenje NATO-a i njegovo približavanje ruskim granicama kao neku politiku koja bi mogla unaprijediti ruske odnose s NATO-om. Iako postoji zajedničko Vijeće za saradnju i Rusija ima mogućnost praćenja rada NATO-a, ona ipak ostaje po strani ne želeći niti razmišljati o svom ulasku.  Ali, s druge strane, Rusija je vrlo zabrinuta da bi moglo doći do širenja organizacije.  Uz tri spomenute istočnoevropske države, bivše sovjetske republike, tu je svakako najbitinja tačka Gruzija gdje se nakon nedavnog rata raspoloženje u zemlji bitno promijenilo i gdje postoji podrška za ulazak u NATO ali isto tako i čitav niz drugih spoljnih prepreka.

Tačno je da Gruzija kao suverena država ima pravo da samostalno, kao i svaka druga zemlja, odabere svoj oblik bezbjednosti ali je isto tako očigledno da se to ne može učiniti jednostrano, ne vodeći računa o međunarodnim uslovima i prije svega o odnosima između Rusije i Gruzije.

Uz svoje političke i vojne atribute Rusija raspolaže i ekonomskim sredstvima, posebno na polju energetske bezbjednosti, što je snažno pokazala i u Bjelorusiji i u Ukrajini.  To je ujedno i glavni sadržaj odnosa između Rusije i EU gdje  se, takođe, uvijek može vezati pitanje širenja NATO-a i snadbijevanja Evrope plinom i naftom.  Zbog toga je i jasno evropsko suzdržavanje od nekog većeg zagovaranja ulaska tih zemalja u NATO kako se ne bi ugrozio nivo sopstvenih odnosa sa Rusijom.  Uz mogućnost korištenja energije, kao određenog ruskog aduta, Moskva je osnovala i Organizaciju za kolektivnu bezbjednost.  Iako je samo riječ o organizaciji koja je tek u nastanku i koja će tek morati tražiti svoje sadržaje više je nego jasno da ruska politka nastoji stvoriti postojan pandan eventualnom širenju NATO-a prema azijskim bivšim sovjetskim republikama.  Bjelorusija, Jermenija, Kirgistan, Kazahstan, Tadžikistan i Uzbekistan u Organizaciji se nalaze zajedno sa Rusijom a sve te zemlje, osim Bjelorusije i Jermenije, sudjeluju i u radu Šangajske organizacije za saradnju.  U želji da privuče grupu zemalja oko sebe kao središnjeg jezgra Moskva nastoji i na taj način spriječiti njihovo približavanje NATO-u i zaustaviti širenje NATO-a prema Aziji.

Širenje i treće zemlje

Jasno je da ruska  gledišta oko širenja NATO-a nisu usamljena i da npr. niti Kina niti Iran,da spomenemo samo neke države, nisu previše srećne vidjeti nove članice NATO-a u svom susjedstvu.  Za te zemlje NATO još uvijek ima onaj oreol iz vremena hladnog rata, a osim toga, snaga NATO-a njegova organizovanost  kao i broj država koje se u njemu nalaze očito pokazuje da je riječ o respektabilnoj sili koja nema premca.

O tome vodi računa i Rusija u svojoj novoj vojnoj doktrini a s time sigurno računa i NR Kina ali isto tako i Iran koji u svom nuklearnom programu mora pratiti događanja u susjedstvu.  Razvijajući bilateralne odnose kao i uspostavlanjem prvog institucionalnog oblika – Šangajske organizacije za saradnju, daje se naznaka mogućeg odgovora.  Naravno on ne može parirati NATO-u ali može ipak stvarati okvire za okupljanje država koje bi možda u drugoj situaciji gravitirale NATO-u, upravo  njih se sada nastoji zadržati u njihovim prirodnim granicama.  Ako bi se tražili neki parametri za budućnost širenja NATO-a tada se može istaknuti sledeće:

  • NATO ima sve uslove da postane glavni instrument kooperativne bezbjednosti, ali to se može realizovati samo kao postupni proces dugoročnog političkog djelovanja i stalnog dokazivanja svoje otvorenosti i svojih konkretnih mogućnosti.
  • Zemljama koje aspiriraju da postanju članice NATO-a (s Balkana i područja bivšeg SSSR-a) treba jasno staviti do znajna da se traže demokratska dostignuća, da one imaju pravo da samostalno biraju oblike svoje bezbjednosti, ali da pri tome ipak NATO mora voditi računa o širem spletu međunarodnih odnosa u kojima npr. Rusija ima važno mjesto.
  • Angažovanje NATO-a sa zemljama iz tzv.  Strategijske inicijative ili pak sa onima iz Azije u konkretnim poduhvatima (borbe protiv terorizma, Avganistan) može stvoriti uslove za jačanje procesa izgradnje novih odnosa i jačanje povjerenja.
  • NATO ne smije dopustiti da koncept širenja postanje neka vrsta granice koja dijeli zemlje koje imaju drugačije stavove o pristupu Ukrajine ili Gruzije već i to pitanje mora biti jedan o temelja na kome će se graditi trajniji koncept strategije NATO-a.
  • NATO je organizacija koja postoji 60 godina i ona ima svoju  budućnost.  Stoga je jasno da i proširenje mora biti jedan od važnih pravaca strategijskog posmatranja budućeg razvoja u kome treba jasno koristiti sva postojeća iskustva i tragati za novim rješenjima.
Podijelite na:

Povezani članci

Put Crne Gore ka EU: Navigacija istočno-zapadnim struja...
Autorski tekst Azre Karastanović, izvršne direktorice Atlantskog saveza Crne Gore, objavljen u časopisu "Vanguardia Dossier" br. 91 (april-jun 2024)
Kratka istorija NATO saveza i pristupanje Crne Gore
U četvrtak, 4. aprila 2024. godine, obilježavamo 75 godina od osnivanja NATO saveza
Prijavite se za Nagradu za etičko novinarstvo
Međunarodna organizacija ARTICLE19 i Atlantski savez Crne Gore pozivaju novinare da se do 12. aprila prijave za nagradu za etičko novinarstvo
Čestitka Švedskoj povodom pristupanja NATO-u
Čestitku je ambasadorki Kraljevine Švedske uputila predsjednica Atlantskog saveza Crne Gore, prof. Milica Pejanović-Đurišić
Građani dali preporuke za reformu procesa odlučivanja
U projektu je učestvovalo 50 građana iz cijele Crne Gore, prethodno odabranih po principu reprezentativnog uzorka, a diskusijama je upravljalo 10 moderatora
Složemno pitanje: Širenje NATO i novi strateški koncept
Prijavite se na Newsletter