Sa Crnom Gorom je oduvijek, ruku pod ruku, išao ratnički duh vojevanja, i ta je tradicija ukorijenjena duboko u bit našeg naroda. Život u borbi za slobodu, “na ivici sna”, stoljećima je bio jedini način života ljudi s ovih prostora, te stoga i ne čudi što je privrženost kolektivnom vojničkom duhu sve do danas ostala konstanta crnogorskog naroda.
Uostalom, da nije tako, ne bi prva oslobođena teritorija u okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu bila upravo usred Crmnice, i ne bi crnogorski komandanti prvi pobjedonosno umarširali u oslobođene gradove “od Vardara pa do Triglava”. Crnogorci su, statistike kažu, bili procentualno, u odnosu na broj stanovnika, najbrojniji u vojnim školama diljem bivše Jugoslavije, te su u oficirskoj kadrovskoj strukturi JNA zato zauzimali vidna i istaknuta mjesta.
Vremena su se promijenila – nema više niti države kojoj je bio potreban toliki priliv oficira, niti su globalne vojno-političke strukture na istim pozicijama kao prije tridesetak godina. Crna Gora danas teži ulasku u NATO savez, a za to su potrebni valjani kadrovi, koji će moći odgovoriti zahtjevnim standardima koji se pred vojsku postavljaju.
Kako u Crnoj Gori nema vojnih akademija, kadar se školuje u inostranstvu, njih 32. Trenutno se po 13 kadeta nalazi u Grčkoj i Srbiji, četiri u Njemačkoj, a dva u SAD. Iako bi logično rasuđivanje bilo da su u najboljim godinama, nakon srednje škole, otišli “da vide malo svijeta” (i da dah tog istog svijeta donesu u naše krajeve), njihov život na akademija ni izbliza nije tako idiličan. Na akademijama vladaju stroga pravila, pisana i nepisana, uvriježena decenijama, i malo je prostora za “prazan hod”, izlaske i provode, uključivanja u društveni život država u kojima su. Međutim, svi sa kojima je potpisnik ovih redova razgovarao, uniformni su u jednom – ne žale, jer znaju za šta su se i zašto opredijelili.
U Grčkoj su četiri kadeta na drugoj godini, dva na prvoj, a sedam na pripremnoj – devet na Akademiji kopnene vojske, a tri na vazduhoplovnoj. Među njima je i jedna dama – Marija Mićković.
Pavle Đukanović, jedan od kadeta na pripremnoj godini Akademije kopnene vojske Grčke u Atini ističe da mu radni dan počinje u 6 sati, a završava u 23, te da mu je i bukvalno svaki sat ispunjen. Slobodnog vremena ima samo od 14:30 do 16:00, te od večere (negdje oko 19 sati) do 21:00, kada započinje vrijeme predviđeno za učenje, u kojem nije dozvoljeno napuštanje sobe.
Đukanović ističe da su novine koje ovo školovanje donosi “svakako bitne Crnoj Gori”, jer je obrazovanje bazirano prema NATO standardima. “Crnoj Gori je upravo ovo potrebno, jer će uskoro postati član NATO saveza i trebaće joj oficiri sa ovakvim obrazovanjem”, jasan je Đukanović.
On objašnjava da postoje dva razloga što se odlučio za školovanje u inostranstvu – prvi je što Vojna akademija ne postoji u Crnoj Gori, a drugi to što će steći znanje stranog jezika što će mu pomoći u karijeri. Budućim generacijama kadeta poručio bi, veli, da na Akademiji vlada izuzetna disciplina, a da smo “mi stranci u drugoj državi, stoga stalno moramo paziti da na dostojanstven način predstavljamo Crnu Goru, kao što su to radili i kadeti prije nas”.
Nikola i Veljko Knežević su treću godinu na grčkoj Akademiji kopnene vojske, i ističu da se programi mijenjaju kako kadet napreduje, te da su sve zahtjevniji. Oni do detalja rekonstruišu rad Vojne akademije KoV-a tokom prve godine: “Kadeti po dolasku na Akademiju prolaze zdravstvene preglede i uključuju se u program učenja jezika. Osim učenja jezika nemaju drugih obaveza osim da poštuju dnevni plan i program: 6:00 ustajanje, 6:02 gimnastika, 6:40-7:10 priprema za smotru, 7:10-7:45 smotra, 7:45-8:10 doručak, 8:15- 13:20 predavanja 13:20-14:00 postrojavanje za ručak i ručak, 14:00-16:00 popodnevni odmor, 16:00-18:15 popodnevna gimnastika, 18:40-19:30 postrojavanje za večeru i večera, 19:45-20:00 postrojavanje za uzimanje brojnog stanja, 20:00-21:00 slobodno vrijeme koje studenti mogu da provedu i van svoje sobe, 21:00-23:00 slobodno vrijeme unutar svoje sobe, 23:00 povečerje”.
Što se tiče ostalih godina na Akademiji, program oduzima mnogo više vremena. Srijedom popodne i petkom ujutru je vojna obuka, umjesto gimnastike, tj. predavanja. Petkom je velika smotra koja sa pripremom traje punih 2 sata i 20 minuta, gdje oficir odlučuje da li je student zaslužio da izađe na vikend, provjeravajući sve stvari koje student posjeduje i lično naoružanje, kako urednost – tako i čistoću.
Kažu kako na drugoj godini godišnje provedu po tri mjeseca (septembar, februar, jun-jul) na tri različita terena, spavajući u malim šatorima za dvije osobe, te da imaju ukupno 51 dan raspusta – 15 dana zimski, 6 dana proljećni i 30 dana ljetnji.
“Sobe u kojima spavaju su četvorokrevetne, mada je trenutno u toku renoviranje i pravljenje soba za 12 osoba. U sobi su učenici svih godina. Svi mlađi razredi uzimaju dozvolu od studenta četvrte godine da bi ušli u sobu, kao što traže dozvolu i da sjednu za svoj sto, i čak dozvolu u restoranu da bi počeli da jedu, da bi prestali da jedu i da ustanu sa stola. Studenti četvrte godine su instruktori i imaju pravo da naređuju ostalim studentima, a pogotovo studentima prve godine za koje su oni lično odgovorni”, navode Kneževići.
Oni ističu i kuriozitet: svako kretanje na Akademiji je isključivo trčećim korakom, osim za studente četvrte godine. Vele kako se svaka kazna na Akademiji izriče zatvorom, a kriterijumi za kažnjavanje su vrlo niski – za hodanje 5 dana, za labavi uprtače 2 dana, za prašinu na stolu 2 dana… U zatvoru su samo samice, a kreveti su poljski i bez posteljine. Zbog velikih kontrola zatvor je skoro uvijek pun, a prima petinu kapaciteta Vojne akademije.
“Provodeći vrijeme na Akademiji i na terenima, stičemo dosta karakteristika i vještina koje bi trebale da krase jednog oficira, ali sve to takođe zahtijeva mnogo odricanja od svakodnevnog života jednog dvadesetogodišnjaka, jer vrlo malo vremena imamo da se posvetimo sebi samima i ljudima koji nam znače. Što se tiče akademskog dijela obrazovanja, predmeti su zahtjevni i većinu slobodnog vremena provodimo učeći, kako bismo u roku položili sve ispite i ugledno prestavili našu otadžbinu. To nam je do sada polazilo za rukom i stvorili smo uglednu sliku o Crnoj Gori”, ističu, ne bez ponosa Nikola i Veljko Knežević.
Obojica potenciraju da dolazak na stranu Akademiju donosi samo boljitak u njihovim životima i karijerama: “Naučili smo perfektno grčki jezik, koji će nam kasnije tokom karijere možda biti koristan. Stekli smo izuzetno dobru fizičku spremu, baveći se raznim sportovima svakog dana, koje ni 10% naših vršnjaka – civila ne mogu upražnjavati. Prošli smo i dalje ćemo prolaziti razne vojne obuke i stekli dosta znanja o raznim naoružanjima, napadu, odbrani, povlačenju topografiji, što svaki oficir mora znati. Bile su tu i specifične obuke koje su nas dovele do stepena da se možemo snaći i u dosta teškim situacijama. Naravno, izolovani smo od ljudi koji upražnjavaju narkotike i slično, što je jedan od većih problema današnjeg društva, posebno ljudi našeg uzrasta”.
Erdan Kunjić je takođe u Grčkoj, kadet pripremne godine na vojnoj akademiji kopnene vojske. I on ističe stroga pravila ponašanja unutar Akademije: zabranu hodanja, podređenost mladih kadeta starijim, kažnjavanje od strane oficira i starijih kadeta, ali potencira i kako “Akademija obezbjeđuje pranje samo školske uniforme, što znači da se za naše lične stvari moramo sami snalaziti”.
Kaže kako petkom poslije podne kadeti izlaze sa Akademije i obavezni su da se vrate do nedjelje u 22:30. “Obzirom da sam ovdje oko sedam mjeseci i da imamo izlazak samo vikendom, koristim ga za odmor i relaksaciju, tako da ne pratim mnogo društvena dešavanja. I pored svega uskraćenog u odnosu na studente na drugim Fakultetima, nisam niti jednom požalio što sam došao ovdje. Tu sam zbog ljubavi prema svojoj zemlji – oduvijek sam želio da joj služim i smatram da je poziv oficira pravi način za to. Siguran sam da ću nakon završetka ove škole, biti vrlo stručan u svom poslu. Obzirom da u Crnoj Gori, na žalost, nema Vojne akademije, ovo je sjajna prilika, kako za državu, kojoj su ka njenom evroatlantskom putu neophodni oficiri školovani po NATO standardima, tako i za mene samog”, iskren je Kunjić.
Pilot Milan Joksimović je kadet druge godine Vazduhoplovne vojne akademije Ikaron, u Grčkoj. On objašnjava kako kadeti, po dolasku na Vazduhoplovnu akademiju, prolaze mjesec dana osnovne vojne obuke, i u tom periodu dokazuju da su vrijedni školovanja i da će časno služiti otadžbini. Kaže kako kadeti četvrte godine upravljaju Akademijom i zaduženi su za obuku novih kadeta. Prva godina bez pogovora izvršava sva naređenja starijih kadeta i oficira. Radni dan počinje u 6:25 i završava se u 10:25, a od ponedeljka do petka program kadeta je maksimalno popunjen.
“Letačka obuka je podijeljena na tri nivoa. Nivo izbora na avionu cessna T-41D, početni i osnovni nivo na T-6A Texan II. Oko 50-60% pilota završi Akademiju, a oni koji ne zadovolje kriterijume letačke obuke nekog od nivoa bivaju izbačeni ili postaju kontrolori leta. Ja sam trenutno na obuci na avionu T-6A. Obuka je više nego naporna, ali svakako vrijedi truda. Letimo na najboljem avionu za obuku vojnih pilota i u toku dva nivoa obuke imamo 140 sati letenja. Jedan let košta oko 1500 eura. Obuka uključuje akrobatsko VFR, instrumentalno, noćno i formacijsko letenje. Poslije godinu dana letačke obuke vraćamo se na akademska predavanja. Ako bih detaljnije opisao Akademiju, vidjelo bi se da ima mnogo sličnosti sa onim što se vidi u američkim filmovima. Na Akademiji sam, pohađajući razne kurseve, stupio u kontakt sa kadetima-pilotima iz Francuske, Italije, Turske, SAD, Njemačke, i mogu reći da je grčka Akademija teža i bolja. To su dokazali i grčki poručnici piloti koji su 2008. učestvovali na vježbi “Red Flag” (vježba bliske borbe u vazduhu – dogfight, poznata ako ste gledali film “Top Gun”) i sa svojim F-16 block 52+ porazili Amerikance usred Amerike”, detaljan je pilot Joksimović.
Zaključuje kako ćemu letačko iskustvo, akademsko i vojničko obrazovanje koje stiče na Akademiji koristiti u karijeri. “Crna Gora nema Vojne akademije, tako da školovanjem oficira u inostranstvu obezbjeđuju kvalifikovane kadrove. Naša iskustva i kontakti koje ostvarujemo u inostranstvu će svakako pomoći da Vojska Crne Gore bude bolja i efikasnija”, zaključuje Joksimović. U Pomorskoj vojnoj akademiji u Anapolisu, SAD, kadeturu odrađuju dva Crnogorca: Savo Franović i Roberto Golović. Na žalost, uskraćeni smo za njihove izjave, jer, kako kaže Golović, “politika akademije je da kadeti ne daju izjave medijima bez odobrenja PR kancelarije”. Kako do odobrenja nije došlo do zaključenja lista, ostali smo uskraćeni za opis školovanja na američkim vojnim školama.
Ulcinjanin Dušan Rudović se još nakon osnovne škole odlučio za vojsku. Završio je Vojnu gimnaziju u Beogradu, pa upisao Vojnu akademiju, smjer avijacija. “Moj san od malih nogu je bio da postanem borbeni pilot. Na raspustu između Gimnazije i Akademije prošao sam padobransku obuku i selektivno letenje, te tako upisao smjer avijaciju. Gimnaziju sam završio kao drugi u rangu u generaciji, čime sam imao privilegiju biranja države u kojoj ću nastaviti školovanje. Zadovoljan sam ustanovom u kojoj danas stičem akademsko obrazovanje. Akreditacijom, Vojna akademija je stekla pravo da iškolovanom kadru dodijeli i civilnu diplomu koja im može poslužiti i kada ne budu imali motivaciju da nastave rad u vojsci”, objašanjava Rudović.
Sudeći po njegovim riječima, disciplina na ovoj vojnoj ustanovi se umnogome razlikuje od onih u Grčkoj. “Ustajanje je planirano za 6 časova, zatim slijedi spremanje kreveta i jutarnja toaleta. U periodu od 6:30 do 7:30 planiran je doručak, pa jutarnja smotra i fiskultura. To sve traje do 8:15, kada se vraćamo u sobe i spremamo za nastavu koja traje do 13:50. Poslije ručka imamo odmor od 14:45 do 17:30, kada kreću obavezni časovi učenja koji traju do 19:00. Potom ide večera, a nakon nje tzv. ‘slobodne aktivnosti’: odlazak na sportske sekcije, izlazak u grad ili učenje. Vikendom je raspored promijenjen. Ustaje se u 7 časova, a nakon doručka slijedi generalno čišćenje kruga, soba i zajedničkih prostorija. Nakon toga kadeti mogu ići u grad. Naravno, djevojke, izlasci, žurke… nisu zabranjeni i veoma veliki broj kadeta to koristi”, kaže Rudović, i dodaje da je Vojna akademija postala mnogo otvorenija za javnost. “Rijetko se dešava da neka manifestacija – bilo sportska, bilo kulturna, protekne bez kadeta Vojne akademije, čijim prisustvom se i uveličava svečanost i promoviše sama institucija”, objašnjava.
Rudović je kategoričan u stavu da mladi treba da konkurišu za upis na Vojnu akademiju: “Oficirski poziv je jedan od najčasnijih poziva, i toga mladi treba da budu svjesni. Osim toga, u današnje vrijeme kriza i gubljenja stalnog posla i neredovne plate, vojska je ta koja mladim ljudima koji su završili fakultet daje sigurnu budućnost. Pored toga, ako neko želi usavršavanje, vojska takođe finansira oficire i podoficire željne obrazovanja, a svjedoci smo da su sva usavršavanja, magistrature i doktorati veoma finansijski zahtjevni u današnje vrijeme”.
Piše: Željko Milović
